Evo šta sam i sam, nekada davno, u mojoj trilogiji KULTUROLOGITIS, TEOLOGOMANIJA I SUZANA ROG napisao o toj velikoj, dostojanstvenoj i istinskoj ljudskoj gromadi, za života je postao legenda, sinonimu kulture i ljudske nesalomivosti:
Ne znam da li je iskrenost najveća čovekova vrlina, ali znam da jeste jedini ključ kojim se svako srce može odključati, a naročito da je odlika svih onih kojima poštenost nije samo nakinđurenost ponašanja već način života. Upravo znajući sve to neoprostivost bi bila kada ne bih, već na samom početku ovodane moje srcemnapisane ispovesti duše Srbinove, spomenuo čoveka čije umotvorstvo već decenijama upijam sa posebnim zadovoljstvom. Mada retko, nije u pitanju samo vreme kojega mi je svakim danom sve manje, već i poštovanje samoga sebe, gledati „krk u buljuk“ vatikanskih pedofila, kukulejku DOS-manlija i petparačke priče amero-zločinaca je gubljenje dragocenog vremena, buljim u TV aparat više od jednoga časa dnevno postoji emisija, valjda se zove „Opća praksa“ na HTV-u, koju nikada ne propuštam. Krivac za to je, uz dužno poštovanje i ostaloj trojici učesnika u toj emisiji zaista vrhunskih prosvetitelja, filosofa i „kulturnika“ ne samo u „lijepoj njihovoj“, već „i šire„ kako buncaše (Am)broz komunjare nekad i DOS-manlije sad, svakako IGOR MANDIĆ ( rođen u Šibeniku 20. decembra 1939.), neprevaziđeni književni kritičar ( oštra pera i britka jezika), polemičar, filosof, izvrstan kulminista i savršeni analitičar masovne kulture. Lagao bih, drage moje i poštovana gospodo, kada bih vam sada pokušavao da zanemarim lična osećanja, subjektivnost i samonametnust zbog njegovog ljudskog činjenja, te vam zbog toga i iznosim sledeće razloge na osnovu kojih sam stvorio u svojoj duši upravo takvu sliku o jedinom ovovremenom nastavljaču Sokratovih ideja, načina života i delanja – gospodinu Igoru Mandiću.
1. najveći kompliment u dosadašnjem svom bremenitom putešestviju kroz ovozemaljsko vreme i prostor mi je upravo On dodelio. Mada još bejah golobradi žutokljunac, žuljač skamija u Bogosloviji u Sr. Karlovcima, taj neprevaziđeni književni kritičar je jednom prilikom napisao da jednostavno ne može da napravi razliku između onoga što piše Umberto Eko
(Umberto Eco - rođen 5. januara 1932. u Aleksandriji, italijanska provincija Pijemont; pisac i filosof, naročito poznat po svojim novelama i esejima; „širokim masama“ poznat po romanu „Ime ruže“ (Il nome della rosa, 1980.), filosofsko-detektivski roman u srednjevekovnom okruženju po kojem je snimljen i film (Šon Koneri); nekako istog ranga, mada ne sasvim, je i roman „Fukoovo klatno“ (Il pendolo di Foucault, 1988.), roman o teoriji zavere; poslednje što sam od njega do sada pročitao je „Tajanstveni plamen kraljice Loane“ ("La misteriosa fiamma della regina Loana", 2004.) ilustrovani roman o čoveku koji je izgubio pamćenje nakon nesreće koja ga je zadesila)
i moje malenkosti, mada ni tada ni sada ne bejah ni senka tom velikom čoveku čija pisana reč nikoga ne ostavlja ravnodušnim,
2. sličnost sudbina. Gospodina Mandića je isto kao i moju sveopštu špatnost zadesila ista životna tragedija – igubili smo delove sebe, našu voljenu decu – on ljubljenu kćerku, a ja sina jedinca. Njegova najtužnija životna ispovest:
“Mene nitko ne može dotući, osim sjekirom, ali Ada
(Ada Mandić-Beier, njegova kćerka koja je iznenada preminula posle operacije u Briselu u 36-oj godini života)
me je dotukla. To je činjenica izvan moje kontrole. Ostao sam bez svih iluzija. Škorpionski sam žilav i mogao bih se oduprijeti svim kapitalizmima i postkomunizmima, pisao bih i čačkalicom na vlastitoj koži i objavljivao u kafiću. Ali tragedija s Adom me dotukla. Ja sam pisac u izumiranju, odumirem kao žanr. No svi mi kad tad postanemo suvišni”
je upravo ono što i sam osećam. Izgubiti rođeno dete je nešto što se ne može rečima opisati, ne može se prboleti i ne može ništa niti za nijansu da umanji svakodnevnu neizdrživu, izluđujuću i srceparajuću bol tog nikad zaceljenog ožiljaka u duši. Što više plačeš, sve više ti se plače; što više tuguješ, danom svakim si sve tužniji; što više patiš, bol biva sve jača tako da s vremenom nisi sasvim na čistu da li si još uvek čevek ili bol, tuga i muka koja je razapeta između Nebesa i Zemlje. Da li si više tamo nego li ovamo, na onom ili ovom svetu, siguran sam da niko koji je takvu tragediju doživeo ne zna.
3. potvrđena ljudskost. Igor Mandić je jedan jedini hrvatski intelektualac koji je javno osudio agresiju na Srbe i Srbiju od strane NATO zločinaca.
Iz razloga koje navedoh i koji su svakako lične prirode u vezi sa Igorom Mandićem naravno i ne pokušavam da nametnem svoje mišljenje o njemu i njegovom delu, ali činjenice kao što su reči uglednih kritičara njegovog „lika i dela“ :
-------------------------------------------------------------------
• "afirmirao feminizam, a onda ga pokopao. Jedini je hrvatski intelektualac koji je javno osudio NATO-vo bombardiranje Srbije“,
• "Igor Mandić ne slijedi trendove. Dapače, proizvodi ih. Uvijek je korak ispred. Sedamdesetih je inaugurirao "ukoričavanje" novinskih tekstova, dotad nepoznat običaj na ovim prostorima" tim riječima počinje uvod i nagovaranje na zbirku eseja koje je od vremena moždanog udara (09. rujna 1999. - uočite simboliku) do recentnih mjeseci tekuće godine objavljivao jedan od vodećih hrvatskih publicista, novinara, kolumnista, intelektualaca, onih koji su imali vrlo osobit i osebujan način razmišljanja o elektronskim medijima, medijskoj kulturi, svakidašnjem životu, krimićima, kulinarstvu, ekstazama, mamurlucima, pornografiji i drugim temama od kojih je zazirala (i još uvijek zazire) tobožnja intelektualna elita“
• "Mandić poezije" oštro, bez dlačica i inih sjena na jezičini, baš kao i mitsko čudovište Hidra, zmajoliko s psećim glavama, suprotstavlja smrtnosti obzirom da se čitanjem čini kako sve svoje teze i teorije, pa tvrdnje za zaključivanje i argumentiranje izmišlja iznova i iznova bez teoretske mogućnosti gašenja ili presušivanja vrela“
• Hidra je bila otrovna, a njenih sedam glava bilo izvorom poroka. Takav je i Igor Mandić. Zadržao je britkost uma i poante. O čemu god pisao njegove su riječi i stavovi strasni. Uglavnom izazivaju uzburkavanje površine, makar se ponekad dokidao u postizanju cilja baš time, a posljedice izostale. Njegov leksik i inteligencija nije upitna ni trena. Stavovi i teze jesu. Ako vam za 40 godina javnog djelovanja nije postao omražen i iritantan, tada ste zasigurno već velikim fanom i dobro znate jednadžbe Mandićeva razmišljanja i strukturu uma“
--------------------------------------------------------------------------------------------------------------
me upravo navodi na pomisao da nisam daleko od objektivnosti u kritici do njega, njegovog načina razmišljanja i njegovog ogromnog filosofsko-didaktičko-kritičkog opusa. Da, sa ponosom u grudima to izjavljujem, da mi je upravo način razmišljanja Igora Mandića inicirao ovodanašnju temu. Verujem da će vam biti zanimljiva zato što sve ono što srce piše duša upija kao sunđer....
Krstan Đ. Kovjenić
