Prije par dana zvonila su ponovo sva zvona, pocela je skola. "Zacas prodjose ferije, dok si pljesnuo dlanom o dlan. sad valja opet sve iznova", jadaju se djaci. Iako je skola apskraktna imenica, svatko od nas je vezuje za skolsku zgradu, za ono mjesto gdje je majka odvela sina ili kcer rekavsi mu (joj) "Milo moje, dosta je bilo igre, sad pocinje priprema za zivot". Zgrada obicno ima zapusteno dvoriste i veliku aulu u blizini koje se nalazi nas prvi razred. A u razredu (ovdje sklopite okice i slobodno se sjetite, mozda jedna zelena ploca, mozda tamnosnmedji ormar, mozda jedna uramljena slika s koje nas zagorski bravar gleda blagim pogledom).
Skola je u stvari ustanova za plansko i sustavno obrazovanje i odgoj. Prema klasicnim definicijama, tu se mladim ljudima siri i obrazuje spoznaja, estetska i moralna sfera, tu se obogacuje njihov emocijonalni zivot, jaca volja, oblikuju pozitivne osobine, izgradjuje pogled na svijet, razvija karakter, formira licnost. Tako kazu mudre knjige, no u stvarnosti sve to izgleda ponesto drugacije.
Prve skole nastale su s pojavom robovlasnickog drustva. Najstariji podaci o njima potjecu iz treceg tisucljeca prije Krista u Egiptu. Rijec "skola" je grckog porijekla u znacenju rijeci "dokolica" ili vrijeme oslobodjeno od rada (tada su se radom smatrali teski fizicki poslovi). Latinska rijec shola znacila je predavanje, uceno izlaganje, pa se naziv skola do dana danasnjega upotrebljava i u znacenju odredjenog pravca u znanosti, filozofiji ili umjetnosti ili odredjenih metoda ucenja. Kaze se: njemacka filozofska skola, flamanska slikarska skola ili zagrebacka skola animiranog filma.
Skola je kao obrazovna institucija dugo bila u rukama crkve. Tek od Francuske revolucije ona je presla u drzavno, odnosno drustveno vlasnistvo. U Bosni (odakle sam rodom) je prve svjetovne skole pokrenuo franjevac Ivan Frano Jukic, tek u drugoj polovini 19. stoljeca. Istovremeno muslimanske skole (tzv mektebi) potrajale su sve do do dolaska Austro Ugarske.
Medjutim unatoc svemu posljednjih godina u nas najznacajniju drustvenu snagu predstavljaju polupismeni. Prije par godina jena prijateljiva iz Banja Luke je bila svjedok na roditeljskom sastanku jednog tragikomicnog slucaja. Jedan roditelj je aplaudirao losoj ocjeni svog djeteta. Na pitanje uciteljice zasto to cini, zasto se veseli cinjenici da mu je dijete neznalica i problem, odgovorio je " Gospodjo ja sam bio najbolji djak u svojoj generaciji, a danas sam na rubu da postanem socijalni slucaj. A moje kolege jedinicari danas su generali, sefovi nadzornih odbora, direktori, predsjednici politickih partija. Zato pljescem, jer sam shvatio da su jedino jedinicari u ovom drustvu predodredjeni za uspjeh".
Svim ucenicima i ucenicama, koji ce slucajno mozda ovo procitati, a posebno prvasicima, sretan pocetak nove skolske godine.
Skola je u stvari ustanova za plansko i sustavno obrazovanje i odgoj. Prema klasicnim definicijama, tu se mladim ljudima siri i obrazuje spoznaja, estetska i moralna sfera, tu se obogacuje njihov emocijonalni zivot, jaca volja, oblikuju pozitivne osobine, izgradjuje pogled na svijet, razvija karakter, formira licnost. Tako kazu mudre knjige, no u stvarnosti sve to izgleda ponesto drugacije.
Prve skole nastale su s pojavom robovlasnickog drustva. Najstariji podaci o njima potjecu iz treceg tisucljeca prije Krista u Egiptu. Rijec "skola" je grckog porijekla u znacenju rijeci "dokolica" ili vrijeme oslobodjeno od rada (tada su se radom smatrali teski fizicki poslovi). Latinska rijec shola znacila je predavanje, uceno izlaganje, pa se naziv skola do dana danasnjega upotrebljava i u znacenju odredjenog pravca u znanosti, filozofiji ili umjetnosti ili odredjenih metoda ucenja. Kaze se: njemacka filozofska skola, flamanska slikarska skola ili zagrebacka skola animiranog filma.
Skola je kao obrazovna institucija dugo bila u rukama crkve. Tek od Francuske revolucije ona je presla u drzavno, odnosno drustveno vlasnistvo. U Bosni (odakle sam rodom) je prve svjetovne skole pokrenuo franjevac Ivan Frano Jukic, tek u drugoj polovini 19. stoljeca. Istovremeno muslimanske skole (tzv mektebi) potrajale su sve do do dolaska Austro Ugarske.
Medjutim unatoc svemu posljednjih godina u nas najznacajniju drustvenu snagu predstavljaju polupismeni. Prije par godina jena prijateljiva iz Banja Luke je bila svjedok na roditeljskom sastanku jednog tragikomicnog slucaja. Jedan roditelj je aplaudirao losoj ocjeni svog djeteta. Na pitanje uciteljice zasto to cini, zasto se veseli cinjenici da mu je dijete neznalica i problem, odgovorio je " Gospodjo ja sam bio najbolji djak u svojoj generaciji, a danas sam na rubu da postanem socijalni slucaj. A moje kolege jedinicari danas su generali, sefovi nadzornih odbora, direktori, predsjednici politickih partija. Zato pljescem, jer sam shvatio da su jedino jedinicari u ovom drustvu predodredjeni za uspjeh".
Svim ucenicima i ucenicama, koji ce slucajno mozda ovo procitati, a posebno prvasicima, sretan pocetak nove skolske godine.