Otkada postoje nacije? Oduvijek ili tek od 19. stoljeća? Kako su nastale? Što određuje pripadnost naciji? Jesu li to objektivni ili subjektivni kriteriji? Jesu li ljudi prije 19. stoljeća imali ikakav nacionalni identitet? Kako definirati naciju? Rađa li se čovjek kao pripadnik nacije ili nacija stvar njegovog osobnog izbora i osjećaja? Je li se itko u srednjem vijeku osjećao Hrvatom, Srbinom, Francuzom, Talijanom, Nijemcem ili Kinezom?
Čisto sumnjam da su svi ljudi na Apeninskom poluotoku dok su bili podijeljeni u mnoštvo država (donedavno) osjećali neko zajedništvo i sebe držali Talijanima. Navodno je neki preporoditelj (zaboravio sam pojedinosti, mislim da je Garibaldi) rekao da je izmišljena Italija i da sada treba izmisliti Talijane. Kako su birana nacionalna imena? Još u 19. stoljeću ovdje su bili u opticaju i ilirsko, slovinsko i jugoslavensko ime. Identiteti su kroz povijest fluidni. Današnji se Hrvati u Zagorju u srednjovjekovnim ispravama zovu Slovencima, a današnji Slovenci oko Maribora Kranjcima. Nazivi Slovenac, Slovak, Slovinac (danas postoji jedna zapadnoslavenska etnička skupina tog naziva), Slavonac itd. samo su izvedenice iz općeg imena Slaven. Postoji zapadnoslavenski narod Lužički Srbi koji nema nikakve veze s balkanskim Srbima. Ukrajinci su dobili ime po poljskom nazivu za ljude koji su istočno od njih (u kraju). Etimološko podrijetlo mnoštva nacionalnih imena (među kojima su i Hrvat, Srbin i Bošnjak) nije poznato. Izvan Starog svijeta ni ne postoje nacije, nego se stanovništvo dijeli na rase. Određuje li zajednički jezik pripadnost istoj naciji? U jezikoslovlju ne postoji usuglašena definicija i razgraničenje što je jezik, što narječje, a što dijalekt. Standardni jezici kojima se služi država nastali su umjetnim putem tek u 19. stoljeću. Talijanski je nastao na osnovi toskanskog govora iako su govori na Apeninskom poluotoku dosta međusobno različiti, a sigurno su bili i više u srednjem vijeku. Suvremeni makedonski standardni jezik postoji tek od 1944./1945. Vjeroispovijest u pravilu ne bi trebala imati veze s nacionalnošću. Međutim, kod Židova je vjerski identitet posve stopljen s nacionalnim. Glavni čimbenik diferencijacije Srba, Hrvata i odnedavno Bošnjaka bila je religija. Čini li zajedničko podrijetlo naciju? Nemoguće je znati otkuda su i kada svi ljudi koji danas žive u istoj državi došli. Ne postoji srpska, hrvatska, francuska ni baskijska krv, haploskupina ili geni. Biologija ne poznaje takve kategorije. Kroz povijest je bilo mnoštvo seoba, ratova, gladi i epidemija da bi vjerovali da Hrvati iz 9. stoljeća imaju neke veze s nama. Čini li zajednička povijest naciju? Nacionalne povijesti pisane su uglavnom subjektivno u 19. stoljeću. Povjesničari su morali na temelju grančica opisati šumu, Nije sačuvan ni tisućiti dio svih isprava, većina je nestala vremenom, u požarima, potresima, ratovima itd. Ranosrednjovjekovna južnoslavenska povijest pisana je na temelju par sačuvanih izvora. Jesu li srednjovjekovni ljudi imali svijest pripadnosti nekoj široj zajednici? Prosječan čovjek živio je na selu, bavio se poljoprivredom i za života ne bi pošao 20 km dalje od mjesta gdje se rodio. Kako je on mogao sebe određivati? Zavičajno (po selu, skupini sela), po vladaru... Jesu li uopće postojale jasno definirane svima poznate državne granice u srednjem vijeku. Jedino možda ako je granica bila neka rijeka, more ili planina.
http://www.snjezana-kordic.de/Ideologija_nacionalnog_identiteta_i_nacionalne_kulture.htm
Suprotno od shvaćanja proširenih u južnoslavenskim državama, nacije nemaju dugačku povijest: prva evropska nacija, francuska, nastala je krajem 18. stoljeća, i tek nakon toga krenuo je u Evropi proces pravljenja nacija, pa je npr. njemačka nacija oformljena sredinom 19. stoljeća. U to vrijeme još nisu postojale južnoslavenske nacije: »stanovništvo, najvećim dijelom seljačko, identificiralo se sa seoskom zajednicom, s vlasnikom zemljišta, s religijom, možda s carem, ali ni sa kakvom nacijom« (Mappes-Niediek 2005: 125). U svjetlu ovih podataka razotkriva se tvrdnja o iskonskom postojanju nacije kao mit. Taj mit, na kojem se ustrajava u južnoslavenskim državama, poznat je kao primordijalni pristup naciji: »primordijalni pristup potječe od samih nacionalista. Osnovna ideja pritom je da dotična nacija postoji već odavno i da se njena povijest može pratiti stoljećima unazad. Po tome je nacija već doživjela slavne epohe pune junaka i cvjetanja, što treba bodriti članove te nacije danas. Problem tog pristupa je što je on pozamašno u kontradikciji s činjenicama« (Breuilly 1999: 241).Činjenice, naime, pokazuju da »tek sredinom 19. st. počele su se iz različitih regionalnih, dijalektalnih i religijskih grupa kristalizirati tri nacionalnosti Srba, Hrvata i Slovenaca« (Kohn 1962: 523) i da »suvremeno hrvatsko pravljenje nacije, kao i srpsko i slovensko, nije bilo završeno do drugog svjetskog rata« (Kessler 1997: 95). Suočen s gore navedenim spoznajama domaći čitatelj će možda pomisliti da je pravljenje nacije bilo samo osvještavanje već postojećeg naroda te da je taj narod ionako oduvijek činio jednu naciju, samo toga nije bio svjestan. Potrebno je stoga istaknuti da proučavanja naroda iz prošlosti pokazuju »da između tih naroda i suvremenih nacija nema direktne ili čak determinističke veze« (Breuilly 1999: 242). Osim toga, »narodi, međutim, jedva da se mogu definitivno opisati prema objektivnim kriterijima, zbog čega ostaje na raspolaganju samo subjektivna pripadnost. Svatko pripada onom narodu u koji sam sebe ubraja« (Altermatt 1996: 80). Nadalje, »narodi nisu statične i stabilne tvorevine. Oni su djelo čovjeka [...]. Suprotno romantičnim predodžbama proširenim pomoću mitova o porijeklu, radi se o razvijenim oblicima društvene organizacije koji su proizišli više-manje slučajno iz stalnih formiranja grupa, u kojima su na jednak način sudjelovali autohtoni i strani elementi, ’osvajači i starosjedioci’« (Hösch 1999: 36). Ne može se, dakle, reći da je narod prije početka pravljenja nacija u 19. st. bio okupljen u takve grupe koje bi se podudarale s današnjim nacijama. I »nije postojao ’prirodni’ razvoj od etničke ili neke druge zajednice do nacije« (Pfaff 1994: 13). Drugim riječima, »nacije - a u tome se, izgleda, novija istraživanja slažu - nisu jednostavno ’tu’ kao povijesni entiteti, nego ih se napravi tamo gdje se želi, one se [...] izmisle« (Gardt 2000: 2). Njihovo formiranje nije zadato ni jezičnim granicama: »Veza nacije i jezika je jednako malo data prirodom kao i shvaćanje veće grupe ljudi da su jedna nacija« (Wiesinger 2000: 525). Istraživači zaključuju da »nacije nisu ’objektivne zajednice’, u smislu da su napravljene primjenom jasnih, ’objektivnih’ kriterija koje zadovoljavaju svi članovi nacije; naprotiv, nacije su, da uzmemo termin Benedicta Andersona, ’zamišljene zajednice’« (Billig 1995: 24). Nacije ne nastaju na osnovi nekakve zajedničke kulture. Zajednička kultura nije postojala ni kod nacije koja je prva oformljena na evropskom kontinentu krajem 18. stoljeća, kod francuske nacije: »U svojoj knjizi Peasants into Frenchmen: The Modernization of Rural France, 1870-1914, Weber je (1976) opisao napore koji su trajali generacijama da se izolirani, neobrazovani i siromašni seljaci, duboko ukorijenjeni u svoje lokalne kulture, transformiraju u pripadnike nacije – dakle, jedne nacije. Stara Francuska je bila sastavljena od mnoštva različitih društava i kultura, koje su govorile različitim jezicima; 1860. petina stanovništva još uvijek nije uopće znala francuski. To je bila društvena realnost u kojoj je – ili bolje rečeno protiv koje je – propagirana ideja jednog stoljeća stare povijesti Francuske kao nacije« (Brockmeier 2001: 219-220). Istraživačima nacije je poznato »da se suvremene nacije sastoje od različitih kulturnih sfera, koje imaju manje zajedničkog međusobno, nego s odgovarajućim kulturnim sferama drugih nacija« (Esbach 2000: 65). Na primjer na njemačkom govornom području »podudarnosti u kulturi između Bavarske i Austrije su veće – prema svim prihvatljivim kriterijima za ’kulturu’ – nego između Bavarske i Donje Saske [=dvije pokrajine u Njemačkoj]. Većina tvorevina koje se uobičajeno nazivaju ’nacijama’ sadrži razne mješavine najrazličitijih kulturnih atributa i ne mogu se svesti na nekoliko obilježja. Mnogo govori u korist pretpostavke da uopće ne postoje ’čiste kulture’, čak ni u manjim državama EU. [...] Mnoga od pojedinačnih kulturnih obilježja nadilaze granice i ne mogu se – ili se mogu samo prividno (kao npr. razlikovanje nizozemskog i flamanskog ili hrvatskog i srpskog) – ograničiti prema političkim kategorijama. Upečatljiv primjer je problematika određivanja različite nacionalne pripadnosti na Balkanu: ako se kao značajka uzme zajednički jezik, proizišlo bi da svi govornici srpskohrvatskoga čine jednu zajedničku srpskohrvatsku naciju. Uzme li se, međutim, religija kao odlučujući kriterij, onda se grupa koja govori srpskohrvatski dijeli na tri nacije. Kulture nadilaze granice i ne mogu se politički razgraničiti« (Birnbacher/Friele 2003: 286).
Čisto sumnjam da su svi ljudi na Apeninskom poluotoku dok su bili podijeljeni u mnoštvo država (donedavno) osjećali neko zajedništvo i sebe držali Talijanima. Navodno je neki preporoditelj (zaboravio sam pojedinosti, mislim da je Garibaldi) rekao da je izmišljena Italija i da sada treba izmisliti Talijane. Kako su birana nacionalna imena? Još u 19. stoljeću ovdje su bili u opticaju i ilirsko, slovinsko i jugoslavensko ime. Identiteti su kroz povijest fluidni. Današnji se Hrvati u Zagorju u srednjovjekovnim ispravama zovu Slovencima, a današnji Slovenci oko Maribora Kranjcima. Nazivi Slovenac, Slovak, Slovinac (danas postoji jedna zapadnoslavenska etnička skupina tog naziva), Slavonac itd. samo su izvedenice iz općeg imena Slaven. Postoji zapadnoslavenski narod Lužički Srbi koji nema nikakve veze s balkanskim Srbima. Ukrajinci su dobili ime po poljskom nazivu za ljude koji su istočno od njih (u kraju). Etimološko podrijetlo mnoštva nacionalnih imena (među kojima su i Hrvat, Srbin i Bošnjak) nije poznato. Izvan Starog svijeta ni ne postoje nacije, nego se stanovništvo dijeli na rase. Određuje li zajednički jezik pripadnost istoj naciji? U jezikoslovlju ne postoji usuglašena definicija i razgraničenje što je jezik, što narječje, a što dijalekt. Standardni jezici kojima se služi država nastali su umjetnim putem tek u 19. stoljeću. Talijanski je nastao na osnovi toskanskog govora iako su govori na Apeninskom poluotoku dosta međusobno različiti, a sigurno su bili i više u srednjem vijeku. Suvremeni makedonski standardni jezik postoji tek od 1944./1945. Vjeroispovijest u pravilu ne bi trebala imati veze s nacionalnošću. Međutim, kod Židova je vjerski identitet posve stopljen s nacionalnim. Glavni čimbenik diferencijacije Srba, Hrvata i odnedavno Bošnjaka bila je religija. Čini li zajedničko podrijetlo naciju? Nemoguće je znati otkuda su i kada svi ljudi koji danas žive u istoj državi došli. Ne postoji srpska, hrvatska, francuska ni baskijska krv, haploskupina ili geni. Biologija ne poznaje takve kategorije. Kroz povijest je bilo mnoštvo seoba, ratova, gladi i epidemija da bi vjerovali da Hrvati iz 9. stoljeća imaju neke veze s nama. Čini li zajednička povijest naciju? Nacionalne povijesti pisane su uglavnom subjektivno u 19. stoljeću. Povjesničari su morali na temelju grančica opisati šumu, Nije sačuvan ni tisućiti dio svih isprava, većina je nestala vremenom, u požarima, potresima, ratovima itd. Ranosrednjovjekovna južnoslavenska povijest pisana je na temelju par sačuvanih izvora. Jesu li srednjovjekovni ljudi imali svijest pripadnosti nekoj široj zajednici? Prosječan čovjek živio je na selu, bavio se poljoprivredom i za života ne bi pošao 20 km dalje od mjesta gdje se rodio. Kako je on mogao sebe određivati? Zavičajno (po selu, skupini sela), po vladaru... Jesu li uopće postojale jasno definirane svima poznate državne granice u srednjem vijeku. Jedino možda ako je granica bila neka rijeka, more ili planina.
http://www.snjezana-kordic.de/Ideologija_nacionalnog_identiteta_i_nacionalne_kulture.htm
Suprotno od shvaćanja proširenih u južnoslavenskim državama, nacije nemaju dugačku povijest: prva evropska nacija, francuska, nastala je krajem 18. stoljeća, i tek nakon toga krenuo je u Evropi proces pravljenja nacija, pa je npr. njemačka nacija oformljena sredinom 19. stoljeća. U to vrijeme još nisu postojale južnoslavenske nacije: »stanovništvo, najvećim dijelom seljačko, identificiralo se sa seoskom zajednicom, s vlasnikom zemljišta, s religijom, možda s carem, ali ni sa kakvom nacijom« (Mappes-Niediek 2005: 125). U svjetlu ovih podataka razotkriva se tvrdnja o iskonskom postojanju nacije kao mit. Taj mit, na kojem se ustrajava u južnoslavenskim državama, poznat je kao primordijalni pristup naciji: »primordijalni pristup potječe od samih nacionalista. Osnovna ideja pritom je da dotična nacija postoji već odavno i da se njena povijest može pratiti stoljećima unazad. Po tome je nacija već doživjela slavne epohe pune junaka i cvjetanja, što treba bodriti članove te nacije danas. Problem tog pristupa je što je on pozamašno u kontradikciji s činjenicama« (Breuilly 1999: 241).Činjenice, naime, pokazuju da »tek sredinom 19. st. počele su se iz različitih regionalnih, dijalektalnih i religijskih grupa kristalizirati tri nacionalnosti Srba, Hrvata i Slovenaca« (Kohn 1962: 523) i da »suvremeno hrvatsko pravljenje nacije, kao i srpsko i slovensko, nije bilo završeno do drugog svjetskog rata« (Kessler 1997: 95). Suočen s gore navedenim spoznajama domaći čitatelj će možda pomisliti da je pravljenje nacije bilo samo osvještavanje već postojećeg naroda te da je taj narod ionako oduvijek činio jednu naciju, samo toga nije bio svjestan. Potrebno je stoga istaknuti da proučavanja naroda iz prošlosti pokazuju »da između tih naroda i suvremenih nacija nema direktne ili čak determinističke veze« (Breuilly 1999: 242). Osim toga, »narodi, međutim, jedva da se mogu definitivno opisati prema objektivnim kriterijima, zbog čega ostaje na raspolaganju samo subjektivna pripadnost. Svatko pripada onom narodu u koji sam sebe ubraja« (Altermatt 1996: 80). Nadalje, »narodi nisu statične i stabilne tvorevine. Oni su djelo čovjeka [...]. Suprotno romantičnim predodžbama proširenim pomoću mitova o porijeklu, radi se o razvijenim oblicima društvene organizacije koji su proizišli više-manje slučajno iz stalnih formiranja grupa, u kojima su na jednak način sudjelovali autohtoni i strani elementi, ’osvajači i starosjedioci’« (Hösch 1999: 36). Ne može se, dakle, reći da je narod prije početka pravljenja nacija u 19. st. bio okupljen u takve grupe koje bi se podudarale s današnjim nacijama. I »nije postojao ’prirodni’ razvoj od etničke ili neke druge zajednice do nacije« (Pfaff 1994: 13). Drugim riječima, »nacije - a u tome se, izgleda, novija istraživanja slažu - nisu jednostavno ’tu’ kao povijesni entiteti, nego ih se napravi tamo gdje se želi, one se [...] izmisle« (Gardt 2000: 2). Njihovo formiranje nije zadato ni jezičnim granicama: »Veza nacije i jezika je jednako malo data prirodom kao i shvaćanje veće grupe ljudi da su jedna nacija« (Wiesinger 2000: 525). Istraživači zaključuju da »nacije nisu ’objektivne zajednice’, u smislu da su napravljene primjenom jasnih, ’objektivnih’ kriterija koje zadovoljavaju svi članovi nacije; naprotiv, nacije su, da uzmemo termin Benedicta Andersona, ’zamišljene zajednice’« (Billig 1995: 24). Nacije ne nastaju na osnovi nekakve zajedničke kulture. Zajednička kultura nije postojala ni kod nacije koja je prva oformljena na evropskom kontinentu krajem 18. stoljeća, kod francuske nacije: »U svojoj knjizi Peasants into Frenchmen: The Modernization of Rural France, 1870-1914, Weber je (1976) opisao napore koji su trajali generacijama da se izolirani, neobrazovani i siromašni seljaci, duboko ukorijenjeni u svoje lokalne kulture, transformiraju u pripadnike nacije – dakle, jedne nacije. Stara Francuska je bila sastavljena od mnoštva različitih društava i kultura, koje su govorile različitim jezicima; 1860. petina stanovništva još uvijek nije uopće znala francuski. To je bila društvena realnost u kojoj je – ili bolje rečeno protiv koje je – propagirana ideja jednog stoljeća stare povijesti Francuske kao nacije« (Brockmeier 2001: 219-220). Istraživačima nacije je poznato »da se suvremene nacije sastoje od različitih kulturnih sfera, koje imaju manje zajedničkog međusobno, nego s odgovarajućim kulturnim sferama drugih nacija« (Esbach 2000: 65). Na primjer na njemačkom govornom području »podudarnosti u kulturi između Bavarske i Austrije su veće – prema svim prihvatljivim kriterijima za ’kulturu’ – nego između Bavarske i Donje Saske [=dvije pokrajine u Njemačkoj]. Većina tvorevina koje se uobičajeno nazivaju ’nacijama’ sadrži razne mješavine najrazličitijih kulturnih atributa i ne mogu se svesti na nekoliko obilježja. Mnogo govori u korist pretpostavke da uopće ne postoje ’čiste kulture’, čak ni u manjim državama EU. [...] Mnoga od pojedinačnih kulturnih obilježja nadilaze granice i ne mogu se – ili se mogu samo prividno (kao npr. razlikovanje nizozemskog i flamanskog ili hrvatskog i srpskog) – ograničiti prema političkim kategorijama. Upečatljiv primjer je problematika određivanja različite nacionalne pripadnosti na Balkanu: ako se kao značajka uzme zajednički jezik, proizišlo bi da svi govornici srpskohrvatskoga čine jednu zajedničku srpskohrvatsku naciju. Uzme li se, međutim, religija kao odlučujući kriterij, onda se grupa koja govori srpskohrvatski dijeli na tri nacije. Kulture nadilaze granice i ne mogu se politički razgraničiti« (Birnbacher/Friele 2003: 286).
Poslednja izmena:
naslednicima plemenite "hrvatske politicke nacije".
