Dragi moji Jovane, Mrgude, Vojo, Gagi, Mirjana, Marko B., Marko A., Dubravko, Nenade, Neno, Kićo, Acika i nepoznati Mićko,
hvala na divnom i Unkovom i vašem pismu koje mi u ovom mom "životu poslije smrti" neizmerno znači. Čudna stvar se desila s pismom - stiglo je poštom tek ovih dana, a fax poslat pre skoro mesec dana našli smo tek jučer - pao je nekako iza ormara, tako da nismo ni znali da ga je Acika uspjela poslati one februarske (naše) noći / (vašeg) dana. Tako je moje veselje i moja ganutost zbog činjenice da netko iz onih krajeva na mene misli imala reprizu.
Vi ne možete ni pretpostaviti koliko mi znače vaše tople, nježne, drage poruke. Ja, naime, često pomislim da sam ili već mrtva, i da je ovo neki čudan, nestvaran, vjerojatno nepotreban nastavak na onaj prijašnji život, koji je zgažen, uništen, popljuvan, raskomadan. Ili počinjem vjerovati da čitavog onog života nikada i nije bilo, da sam sve sanjala ("Iluzije")?. Otkad sam otišla nikada mi nitko nije rekao: "Čekamo te da se vratiš", kao što mi je sad rekao Gagi (Gagi, ljubim tebe i Branku i bebu). Svi su se uvijek, na svim stranama, trudili da mi objasne, neki iz dobrih, neki iz loših namjera, zašto je potrebno da odem, da nestanem, da me nema. Bez obzira na sve racionalne argumente, razloge, fakte, bez obzira na činjenicu da su ljudi kao ja preko noći postali stranci u svim "Vrlim, novim državama (volim te i nedostaješ mi, draga Miro K.) na tlu bivše Juge, takve tople jednostavne rečenice kao što je Gagijeva, ili Marka. A. najfinijeg inspicijenta na Balkanu, mome ranjenome srcu (molim, oprostite na patetici) znače melem.
Marko B., hvala ti, i ja tebe volim i Goran nije ljubomoran (doduše dijeli nas popriličan broj milja, tj. km.), a i ispričavam se što ti izgleda nikada neću donijeti one kapljice za oči iz Zgb. (nedavno sam u svom starom rokovniku iz 91., koji je jedan od rijetkih stvari iz bivšeg života koji imam sa sobom, našla papirić sa imenom tih kapljica, pored kojih je pisalo: donijeti Marku iz Zagreba - pomislila sam; To će teško ići!)
Vojo, ako je moj duh zaista sa vama, želim da vas čuva i pazi i da vas veseli, a ne da vas baca u očaj, kao što to često čini meni. Hvala ti još jednom na svoj pomoći u vrijeme mog odlaska. Čujem da si radio sa Unkom u Holandiji, sve me to ja ko zanima, ali nemam ovdje nikakvih informacija, osim od Acike preko Radana (hvala, Acika!).
Mrgude, mislim često na vas i na Dibuka. Strašno mi nedostaje kazalište. Ovdje je sve to drugačije i zaista je tako (i još mnogo gore) kako su nas učili: u Americi je važan isključivo novac, a njega u kazalištu, kako tamo, tako ni ovdje, nema. Glumci rade predstave da bi bili viđeni i eventualno angažirani na TVu i filmu. Falite mi i puno, puno vas pozdravljam.
Dragi Dubravko, i ja tebi želim puno ljubavi i sve dobro.
Nenade, ajde da se čujemo. Voljela bih znati kako je u Sloveniji, šta rade pojedini ljudi, itd, itd. Kako naši južnoafrički emigranti? Mislim na njih uvijek kada čitam o tamošnjim frkama.
Molim vas da u moje ime poljubite i zagrlite Žarka. Ja mislim na njega i na naše razgovore u autobusu za Cividale, kad mi je rekao kako bi trebalo otići. Sve je moglo biti drugačije, ali kao i u mom slučaju, bilo je kako je bilo. Kao da netko piše naše živote, kao da se netko igra.
Dok pišem na (našem novom) kompjuteru, gledam fotografiju iz "Iluzija" na kojoj smo Miša i ja i koja visi na zidu. Nikada ga neću prežaliti i nikada se neću prestati pitati: "Zašto? Zašto on?" Zašto je život tako stravično nepravedan, zašto uvijek najbolji prvi odlaze, koja je logika svega toga? Naravno, odgovora nema, ali mi ipak zbog tko zna čega plutamo dalje, bez reda, bez razloga, bez smisla.
Molim vas, pozdravite Unka u moje ime. Također šaljem poljupce i pozdrave Vladici, Leki, Mikiju...
Ovdje sunce sja STALNO, a ispred našeg prozora se njišu visoke, tanke palme i sve je potpuno nestvarno. Često mislim da sve to sanjam i samo me neugodno česti potresi uvjere da je ovo ovdje, eto, sada naš život. Problem je da se sve počinje činiti kao san: i ono tamo i ovo ovdje i zapravo ne znam što mi se čini manje stvarno: rat u bivšoj Jugi, ili ovo uporno losangelesko sunce koje ne prestaje sjati nad nama. Ponekad odemo na ocean (Tihi!) gledati kitove kako se igraju i onda postajem definitivno sigurna da živimo u snu koji se mijenja bez logike, bez ikakvog našeg utjecaja, po nekom svom suludom scenariju. Ništa nam drugo ne preostaje nego da mu se prepustimo i sanjamo što intenzivnije. Osim onda kada je gadno. Tad bi čovjek rado da intenzitet malo popusti...
Zasad se ne možemo naročito požaliti: ja sam tajanstveni vanzemaljac, mudar, ali i opasan (ha, ha!), a Goran me čuva od sveg zla i eto tako nekako ide naš čudni život.
Zaista se ne može pretpostaviti kad, kako, gdje i da li ćemo se opet svi zajedno vidjeti, ali znajte da i ja mislim na vas, da mi nedostaju garderobe bez žarulja, da mi nedostaje miris scene, da mi stravično i zauvjek nedostaje boja Mišinog toplog glasa, njegova njeznost i dobrota koja je zračila iz svega što je radio na sceni i da mi konačno nedostajete svi vi koji pripadate tom nekom bivšem našem životu, tako besmisleno, grubo i zauvjek prekinutom.
Hvala na to što me niste zaboravili.
Voli vas Mira
Pozdrav svima!
G.
Nismo te zaboravili, Miro!
Putuj do najlepše zvezde, tamo gde i pripadaš...
hvala na divnom i Unkovom i vašem pismu koje mi u ovom mom "životu poslije smrti" neizmerno znači. Čudna stvar se desila s pismom - stiglo je poštom tek ovih dana, a fax poslat pre skoro mesec dana našli smo tek jučer - pao je nekako iza ormara, tako da nismo ni znali da ga je Acika uspjela poslati one februarske (naše) noći / (vašeg) dana. Tako je moje veselje i moja ganutost zbog činjenice da netko iz onih krajeva na mene misli imala reprizu.
Vi ne možete ni pretpostaviti koliko mi znače vaše tople, nježne, drage poruke. Ja, naime, često pomislim da sam ili već mrtva, i da je ovo neki čudan, nestvaran, vjerojatno nepotreban nastavak na onaj prijašnji život, koji je zgažen, uništen, popljuvan, raskomadan. Ili počinjem vjerovati da čitavog onog života nikada i nije bilo, da sam sve sanjala ("Iluzije")?. Otkad sam otišla nikada mi nitko nije rekao: "Čekamo te da se vratiš", kao što mi je sad rekao Gagi (Gagi, ljubim tebe i Branku i bebu). Svi su se uvijek, na svim stranama, trudili da mi objasne, neki iz dobrih, neki iz loših namjera, zašto je potrebno da odem, da nestanem, da me nema. Bez obzira na sve racionalne argumente, razloge, fakte, bez obzira na činjenicu da su ljudi kao ja preko noći postali stranci u svim "Vrlim, novim državama (volim te i nedostaješ mi, draga Miro K.) na tlu bivše Juge, takve tople jednostavne rečenice kao što je Gagijeva, ili Marka. A. najfinijeg inspicijenta na Balkanu, mome ranjenome srcu (molim, oprostite na patetici) znače melem.
Marko B., hvala ti, i ja tebe volim i Goran nije ljubomoran (doduše dijeli nas popriličan broj milja, tj. km.), a i ispričavam se što ti izgleda nikada neću donijeti one kapljice za oči iz Zgb. (nedavno sam u svom starom rokovniku iz 91., koji je jedan od rijetkih stvari iz bivšeg života koji imam sa sobom, našla papirić sa imenom tih kapljica, pored kojih je pisalo: donijeti Marku iz Zagreba - pomislila sam; To će teško ići!)
Vojo, ako je moj duh zaista sa vama, želim da vas čuva i pazi i da vas veseli, a ne da vas baca u očaj, kao što to često čini meni. Hvala ti još jednom na svoj pomoći u vrijeme mog odlaska. Čujem da si radio sa Unkom u Holandiji, sve me to ja ko zanima, ali nemam ovdje nikakvih informacija, osim od Acike preko Radana (hvala, Acika!).
Mrgude, mislim često na vas i na Dibuka. Strašno mi nedostaje kazalište. Ovdje je sve to drugačije i zaista je tako (i još mnogo gore) kako su nas učili: u Americi je važan isključivo novac, a njega u kazalištu, kako tamo, tako ni ovdje, nema. Glumci rade predstave da bi bili viđeni i eventualno angažirani na TVu i filmu. Falite mi i puno, puno vas pozdravljam.
Dragi Dubravko, i ja tebi želim puno ljubavi i sve dobro.
Nenade, ajde da se čujemo. Voljela bih znati kako je u Sloveniji, šta rade pojedini ljudi, itd, itd. Kako naši južnoafrički emigranti? Mislim na njih uvijek kada čitam o tamošnjim frkama.
Molim vas da u moje ime poljubite i zagrlite Žarka. Ja mislim na njega i na naše razgovore u autobusu za Cividale, kad mi je rekao kako bi trebalo otići. Sve je moglo biti drugačije, ali kao i u mom slučaju, bilo je kako je bilo. Kao da netko piše naše živote, kao da se netko igra.
Dok pišem na (našem novom) kompjuteru, gledam fotografiju iz "Iluzija" na kojoj smo Miša i ja i koja visi na zidu. Nikada ga neću prežaliti i nikada se neću prestati pitati: "Zašto? Zašto on?" Zašto je život tako stravično nepravedan, zašto uvijek najbolji prvi odlaze, koja je logika svega toga? Naravno, odgovora nema, ali mi ipak zbog tko zna čega plutamo dalje, bez reda, bez razloga, bez smisla.
Molim vas, pozdravite Unka u moje ime. Također šaljem poljupce i pozdrave Vladici, Leki, Mikiju...
Ovdje sunce sja STALNO, a ispred našeg prozora se njišu visoke, tanke palme i sve je potpuno nestvarno. Često mislim da sve to sanjam i samo me neugodno česti potresi uvjere da je ovo ovdje, eto, sada naš život. Problem je da se sve počinje činiti kao san: i ono tamo i ovo ovdje i zapravo ne znam što mi se čini manje stvarno: rat u bivšoj Jugi, ili ovo uporno losangelesko sunce koje ne prestaje sjati nad nama. Ponekad odemo na ocean (Tihi!) gledati kitove kako se igraju i onda postajem definitivno sigurna da živimo u snu koji se mijenja bez logike, bez ikakvog našeg utjecaja, po nekom svom suludom scenariju. Ništa nam drugo ne preostaje nego da mu se prepustimo i sanjamo što intenzivnije. Osim onda kada je gadno. Tad bi čovjek rado da intenzitet malo popusti...
Zasad se ne možemo naročito požaliti: ja sam tajanstveni vanzemaljac, mudar, ali i opasan (ha, ha!), a Goran me čuva od sveg zla i eto tako nekako ide naš čudni život.
Zaista se ne može pretpostaviti kad, kako, gdje i da li ćemo se opet svi zajedno vidjeti, ali znajte da i ja mislim na vas, da mi nedostaju garderobe bez žarulja, da mi nedostaje miris scene, da mi stravično i zauvjek nedostaje boja Mišinog toplog glasa, njegova njeznost i dobrota koja je zračila iz svega što je radio na sceni i da mi konačno nedostajete svi vi koji pripadate tom nekom bivšem našem životu, tako besmisleno, grubo i zauvjek prekinutom.
Hvala na to što me niste zaboravili.
Voli vas Mira
Pozdrav svima!
G.
Nismo te zaboravili, Miro!
Putuj do najlepše zvezde, tamo gde i pripadaš...
