Maestro
jesmo li sada budni ili snivamo?
Kako god želis,nema nikog drugog izuzev nas koji o tome odlucujemo.
A kad sanjarimo ili snatrimo,jesmo li tada budni ili usnuli?
I jedno I drugo,istovremeno.
Kako ćemo ti i ja,nadjeni,znati da vodimo ovaj razgovor budni?
Nećemo nikako jer sve je uvijek "medju javom I medj' snom."
Sjedim po ko zna koji put uz moju samotnu i razgovaram s tobom,a ne znam gdje si ni kamo u ovom trenu plove toje misli,je li im pučina mirom naklonjena,ili se nevere valjaju sustižući jedna drugu,kao moje što su....hoću li ikad saznati!?
Ni ne sjećam se više kad sam zadnji put pisala,ne sjećam se kad mi je zadnji put bilo tako teško naći riječi koje će biti lake i razumljive,…možda ću zato nazvati ovo pismom, jer pišem samo tebi,a nikad neće biti kovertirano . Znam da si ti čovjek kratke poruke,ali nesavladivom nadom vjerujem da ni ti nisi skorije neko čitao,a da nije bilo poslovno,pa se nadam da će to biti razlog da ovo pročitas.,Molim te samo da ga pročitas polako,kada te ne budu prekidale obaveze ili ljudi kojima si potreban,da bi imao i vremena i priliku za nešto što mi je neobično važno - razmisliti o onome što ti želim reći,a puno je toga,….isuviše…..
. Kada bi me pitao zašto ovo pišem,rekla bih ti da ni sama ne znam najjasnije,tjera me nešto iznutra,ukratko-MORAM-taman ovim gestom iskrivila vec dovoljno iskrivljenu sliku o sebi u tvojim očima,a razlog je zapravo pokušaj da je koliko-toliko pokušam ispraviti.Neki unutarnji osjećaj mi ne da mira,a rijetko me vara,da se medju nama ispriječio neki nesporazum koji opterećuje ( mene bar ),i ostavlja ukus gorčine u ustima,a bez razloga,Zato,moram napisati neka spletkarenja sa sopstvenom dusom koja ce možda,a možda i neće pomoći da me donekle upoznaš i razumiješ zašto ovo moram.Pisala sam već o nekima,i ne znam da li si ih ikad čitao….vjerujem da nisi, ….šta bi to imalo u mojim slovima što bi privuklo tvoju pažnju …negdje duboko u sebi molim se da tako bude i ovog puta.A opet….
Htjela bih ti reći – ne plaši se da sanjaš.Od kada je ljudi od tada je i snova.čini mi se da ni nas ne bi bilo,da njih nije.Ima ljudi koje prvo sanjamo pa ih sretnemo,i obrnuto. Zašto sanjamo,i zašto nam neki snovi ,oni pravi,toliko znače?! Zašto smo spremni sve svoje nade,težnje,želje,čežnje…nazivati snovima.Sanjar je onaj koji samo po mjesečini sve puteve jasno vidi,i kazna mu je tako zagledan, zoru dočekati,ostati budan dok svi spavaju,uljuljkani u toplinu zagrljaja ili šarenilo slika koje se brzinom svjetlosti smjenjuju u dugim hodnicima podsvijesti.
Snovi su jednostavna metafora nas samih,onog što jesmo i što možda i ne bismo željeli biti,a ipak jesmo….ne možeš se otrgnuti snovima,koji svojim slikama oslikavaju tako često nerazumljive riječi o našoj prošlosti ili budućnosti….životno važna poruka o nečem što se i ne usudjujemo smatrati važnim ,a jeste.
Ti si u mojim snovima ,a još te nisam srela ….Hoću li?
Htjela bih ti reći - čuda ipak postoje,čuda se dešavaju!! Kad god pomislim na čudo,zaigra mi u grlu serendipity….riječ,koju ni danas ne bih znala prevesti,jer je svaki put drugačija,svaki put je njen zvuk različit i melodija koju proizvodi dok je izgovaram me uvijek sjeti na prvi put kad sam je čula.Osmijeh mi izmame tri princa Serendipa,koji su cijelog života,putujući svijetom ,tražili jedno,a uvijek nalazili drugo ,naizgled samo nevažno,ali životno neophodno u stvarnosti.Ta neprevodiva riječ me je naučila i da je jako važno znati iskazati zahvalnost ,kada se nadješ na putu za serendip…jer ,ako ne znaš značenje riječi PUT za serendip,nećeš ni prepoznati serendipity…a čuda se dešavaju. Ja vjerujem …jesi li spreman povjerovati i ti ?!...Ne znam,a htjela bih vjerovati da jesi.
Negdje sam ,onako ,kao usput,lutajući životom,pokupila priče o dlanovima,našim ,ljudskim dlanovima….srce na dlanu,kao na dlanu,otvoreni dlanovi…nosim sve svoje na dlanu…stisnuta ruka ništa ne prima,zato uvijek otvori dlan,,,sudbina ispisana na dlanu….i uvijek sam se pitala,zašto se toliko pažnje poklanja baš dlanovima….možda zbog toga što svaka od njih opisuje nešto iskreno,otvoreno i jasno prepoznatljivo,baš kao na dlanu….i tu onda nastane paradoks…ljudi su najčešće spremni posumnjati u istinitost onog što je tako ogoljeno kod ljudi koji drugima prilaze otvorenih dlanova.I kao po pravilu,uvijek se trude pronaći nešto “iza”,iz čega onda lako nastaju nesporazumi,…a nikakvih poteškoća nema kod ljudi ,koji sve svoje nose na dlanu…pa i riječi.Pitaš se možda ,zašto sve ovo o dlanovima pišem,i zašto su mi tako važni ….jer sve svoje nosim na dlanu.,jer ti dlanovi sadrže poruku,upućenu iskreno,ponudjenu baš kao na dlanu…a možda se i u njoj traži nešto “iza”,što može izroditi nesporazum.U našoj kulturi se prvi utisci o nekome stiču dlanom,kod rukovanja….i desi se nekad da prvi put stegnemo nečiji dlan i da mu povjerujemo bezrezervno..prepoznaju se dlanovi valjda,i rijetko da postoji nešto ljepse od toga da se sa nekim takvim rukujes – ponovo.,kao sto je nekad utjeha nositi na svojim dlanovima otiske dlanova koji vise ne postoje ili nisu tu.Nisam sigurna koji trenutak bih željela više,od trenutka u kojem mogu osjetiti tvoj dlan,makar nakon toga,do kraja života nosila na svojim dlanovima njegov otisak samo,kao utjehu.
Tražim modle od riječi,a ne nalazim prave,ili bar mislim da ih ne nalazim.možda su ove koje se redjaju jedna za drugom ,i skupljaju se pod grlom,kao lava pod vulkanom,koje žongliram kao čunjeve i slažem po hiljaditi put u drugačijem rasporedu (sad znam zašto ne volim pisati pisma ),dok se radjaju u teškim porodjajnim mukama,možda su baš one prave.Ono što u ovom trenutku ne mogu izžonglirati su – moje sopstvene čeznje,žudnje,snovi,sopstvene najdublje emocije,koje radije potiskujem nego se usudjujem žonglirati Prije ili kasnije nastane trenutak kada sve vještine prestaju i kada čežnja za drugim ljudskim bićem,preovlada potpuno i izbriše sve sposobnosti žongliranja koje nam inače omogućuju svakodnevno bitisanje.Ponekad mi se čini da se umijeće življenja moze svesti na to koliko smo dobri žongleri u svakodnevnici i koliko i kako uspijevamo odoljeti žongliranju sopstvenih čežnji.....Ispadaju mi čunjevi…..
Ćutanje je jedna beskrajno zanimljiva riječ i još zanimljiviji proces ili stanje koje mnogi od nas žive ili se u njemu nalaze..Ćutnja nastane i zbog toga sto se nema sto reći,ili se ne mogu naći prave riječi,a ja eto ne želim iznevjeriti moj neponovljivo jedinstven talenat da ne mogu ili možda prije,ne želim prećutati.Ćutnja-šutnja imenica ili šutati-glagol imaju raznoliku upotrebu.Primjećuješ da namjerno miješam različit izgovor iste riječi u jednom,sad već nepostojećem jeziku kojem su me učili ,a kojim smo se znali razumjeti,u kojem šutnja znaci-ne govoriti,a ćutim –osećam.Ova usporedba tako mnogo otkriva o ćutnji- upućuje na stanje koje postoji u stvarnosti,da o svojim osjećanjima najčešće,ne govorimo,ćutimo,ponekad-zauvijek.a opet,ponekad je ćutnja potrebna i neophodna da bi se sačuvala sva krhkost stvari koje ćutimo(osećamo) .Koliko je šašavo to sto su ljudi sebi nametnuli "zakon emocionalne šutnje" vidi se iz činjenice da samo ljudi imaju sposobnost govora,a koriste je da je ne koriste.Zbog ovog ponekad nastanu i tragične ćutnje koje znaju razjedati kajanjem sto šutnja nije prekinuta,sto osjećanja nisu pretočena u riječi,a biće koje sve to treba da čuje nije više tu i ne postoji nigdje,samo u našem sjećanju.Ćutnja – šutnja,riječ ne samo jezička,već i smislena,i napad i odbrana,i strah i hrabrost,i snaga i nemoć,a zna biti i jedno od mnogih i beskrajnih značenja čežnje.
Postoji i ona najdragocjenija,tako rijetka,a tako željena ćutnja- izmedju dvoje ljudi,savršena,potpuna,bez trunke nesporazuma o tome zašto,o čemu i kako se šuti.Ćutnja kojom kao magijom upijaš i razumiješ drugo ljudsko biće,sve ono što on jeste i što bi volio da nije.Silina kojom ta ćutnja preplavi sve ono sto mislimo i osjećamo obavezno od nas pravi – bolje ljude.Neki onda to i ljubavlju zovu,a meni se čini ,da je samo ćutanje o tom osjećanju,veće od njega samog.
Bojimse da neću imati priliku prekinutu šutnju u razgovoru,,zbog toga ovo pišem,jer ne želim da ova postane jedna od onih tragičnih.Rizikujem ...ali ostajem dosledna sebi,progovorit ću..
Htjela sam ti reći – ljepota je u životu,odživi svaki dan kao da je posljednji,jer jedan od njih će to zaista i biti..
Često slušam priče o tome što je lijepo,teoretičari,filozofi,pjesnici...svi imaju neku svoju teoriju i definiciju ljepote.Meni se čini da je lijepo sve ono što nas ostavlja bez daha,kada nakon dugih godina traganja ,to lijepo i pronadjemo.
Koliko vremena mi je proteklo u tom traganju!?,Vrijeme ,ta neopisiva dragocjenost koja nam je data,a ponašamo se prema njoj kao da je nepotrošiva.Odnosimo se prema njemu kao da je onaj ponovljeni sat zimskog računanja vremena,koji smo dogovorom poklonili sebi,i u kojem mislimo da možemo popraviti nešto što smo u tom istom satu,onako ljudski uspjeli zabrljati.Ali ono neumoljivo i nepovratno teče,nije beskrajno i nepotrošivo....neponovljivo je.
Ipak,ono što mene opredjeljuje u poimanju tog vremena,su sasvim kratki trenutci,koji su me ostavili bez daha -oni zauzimaju prostor vječnosti,a godine i decenije koje su već dobrom polovinom iza mene,izazivaju osjećanje prolaznosti.
Bravo
