Ovaj tekst posvecujem svim blogerima...
Kada sam svojevremeno radio u velikoj privatnoj firmi 90 -ih godina ( ne ponovile se ), moj tadasnji poslodavac prokomentarisao je situaciju kada smo posle jednog od rocista pred sudom,izlazili iz zgrade suda , s vidnim olaksanjem : " Ako vec ne radis ono sto volis, pokusaj da volis ono sto radis" ... Ipak , to bas ne ide tako lako. Samo manji broj srecnika ima tu mogucnost da se bavi bas onim sto voli... cime je zeleo da se bavi...
Mi ostali... nama jedino ostaje da "...pokusamo da zavolimo ono
sto radimo " . Tesko ide to...
E sada , zelim da navedem citat koji me je naveo da radim ovo sto svi na ovom forumu radimo .
Da pisem tekstove za blog. Razlog sam nasao - ni manje ni vise, kod Carlsa Bukovskog.
Carls Bukovski ( 1921 - 1996) danas priznat pisac imao je tezak zivotni put...danas je poznatiji i slavniji nego za zivota. Godine 1969. posto je stekao nesto knjizevne slave doneo je tesku odluku. Napustio je drzavnu sluzbu ( 11 godina radio kao postanski radnik i postar dostavljac) i odlucio da pokusa da prezivi kao pisac. Bilo mu je 49 godina i bio je na ivici nervnog sloma... pijancio ... U jednom pismu prijatelju napisao je : " imam dva izbora, da ostanem u posti i poludim , ili da izigravam pisca i umrem od gladi. Odlucio sam se da gladujem " . Nakon toga , napustio je sluzbu u posti i napisao roman Post office...
Knjiga je postala bestselera . Bukovski pisac ... Honorar kazu da je bio simbolican , ali je Bukovski postao pisac.
Nesto iz Post office -
" Dole se skupila prava banda. 150 ili 200. trebalo je popuniti dosadne papire. Onda smo svi ustali i okrenuli se ka zastavi. Tip koji je drzao zakletvu bio je isti koji me je zakleo i proslog puta.
Posle zakletve rekao nam je : " Pazite sad. Dobili ste dobar posao. Ne gurajte noseve tamo gde ne treba i bicete sigurni do kraja zivota".
Sigurnost.? sigurnost si mogao da imas i u zatvoru. Tri kvadratna metra, nista stanarina , nista komunalije, nista porez, nista izdrzavanje dece, nista za registraciju kola, nista saobracajni prekrsaji, nista zvaka ako vozis pijan, nista gubitak na trkama. Besplatno lecenje. Drugarstvo sa onima sa slicnim interesovanjima. Crkva. Besplatan pogreb.
Skoro dvanaest godina kasnije , od ovih 150 ili 200, ostalo nas je dvojica. Isto kao sto neko ne moze da bude taksista, ili makro ili da muva drogu, vecina frajera ili riba takodje ne mogu da budu postanski sluzbenici. I ne krivim ih.
Kako su godine prolazile , gledao sam ih kako marsiraju, u cetama od po 150 ili 200, a ostane po dvoje , troje ili cetvoro - taman toliko da zamene one sto idu u penziju.
&&&&&&&&&&&
" Kad sam ispraznio korpu, nadzornik mi se obratio - " Kinaski, merio sam ti vreme , utrosio si 28 minuta " . - Nisam odgovorio . " znas li kolika je norma za jednu korpu"?
Ne , ne znam. " Koliko dugo radis u posti:?
Jedanaest godina.
" Tu si jedanaest godina i ne znas normu" ?
Tako je.
"Ubacujes tu postu kao da te nije briga za nju"?
Devojka je jos uvek imala punu korpu. poceli smo zajedno.
"Osim toga pricas sa ovom damom do tebe".
"Kinaski, dodji na cas".
Stajao je i pokazivao mi limene rafove. Sluzbenici su sada ubacivali prilicno brzo. Posmatrao sam kako mahnito mlataraju rukama. Cak je i ona tupava bila precizna.
" Vidis li ove brojeve na rafovima "? Aha
" Ti brojevi oznacavaju kolicinu koja mora da se ubaci za jedan minut. Korpa mora da se isprazni za 23 minuta. prekoracio si vreme za 5 minuta".
To 23 ne znaci nista, rekao sam...
" Sta hoces da kazes"?
Hocu da kazem da je dosao neki covek, uzeo kantu farbe i napisao broj 23.
" Ne, ne ovo je godinama ispitivano i proveravano".
Nije vredelo. Nisam mu odgovarao.
" Moracu da te zapisem Kinaski. ici ces kod savetnika na razgovor zbog ovoga".
Vratio sam se na mesto i seo. Jedanaest godina nemam ni pare vise nego kada sam prvi put usao u postu. Jedanaest godina. iako su noci bile duge, godine su proletele.
Mozda zbog nocnog rada. ili zato sto se ista stvar radi iznova i iznova. Sa Stounom bar nisam znao sta mogu da ocekujem. Ovde nije bilo nikakvih iznenadjenja.
Jedanaest godina mi je proburazilo glavu. Gledao sam kako posao prozdire ljude. Bio je tu neki Dzimi Pots iz stanice Dorsi. kad je pocinjao Dzimi je bio razbacan tip u beloj majici. sada ga vise nema. Stolicu je spustao skroz do poda, a nogama se zakacinjao za nju da se ne bi prevrnuo. Toliko je bio izmucen, da se nije sisao. Tri godine je nosio iste pantalone. Majice je presvlacio dvaput nedeljno i hodao sasvim polko. Umorili su ga. Imao je 55 godina. jos sedam godina do penzije.
" Necu izdrzati " rekao mi je.
Ili su se topili, ili debljali kao svinje, pogotovo oko bulje ili stomaka. Bilo je to zbog istih onih stolica, i zbog uvek istih pokreta, i uvek iste price.
A ja, vrtoglavice, bolovi u rukama, vratu, grudima, svuda. Po ceo dan sam spavao i odmarao se za posao. Subotom i nedeljom sam pio da zaboravim. Kad sam pocinjao imao sam 83 kile. sada imam 103.
mrdao sam samo desnom rukom...
&&&&&&&&
" Onda sam zapalio postu .
Poslali su me da rasporedjujem pisma trece klase, i dok sam ih istovarao iz kolica i pusio cigaru, pridje mi neki tip i rece: " Ej gori ti posta".
Pogledao sam okolo, iza sebe. Plamencic se uspravio kao zmija kad igra na sviralu. Ocigledno je tu pao zar.
O koje sranje.
Plamen se brzo sirio. Uzeo sam katalog i posteno ga istabao. Poletele su varnice. Bilo je vruce. kako sam gasio jedan deo drugi se palio. Cuo sam glas: " Ej smrdi vatra".
Ne smrdi vatra, dreknuo sam , smrdi paljevina.
" Bezim ja odavde".
Idi proklet bio, vristao sam. Goni se.
Plamen mi je opekao ruke. Morao sam da spasavam postu Sjedinjenih Americkih Drzava, trecerazredno djubre.
Najzad sam smirio plamen. sutnuo sam gomilu papira na pod i izgazio poslednje ostatke zara.
Prisao mi je nadzornik da mi nesto kaze. Stajao sam sa nagorelim katalogom i cekao. Pogledao me je i otisao. ". ( Post office - C. Bukovski, odlomci ).
Sutradan je Bukovski poceo da pise svoj pvi roman Post office. Knjigu je zavrsio za 19 dana.
Kada sam svojevremeno radio u velikoj privatnoj firmi 90 -ih godina ( ne ponovile se ), moj tadasnji poslodavac prokomentarisao je situaciju kada smo posle jednog od rocista pred sudom,izlazili iz zgrade suda , s vidnim olaksanjem : " Ako vec ne radis ono sto volis, pokusaj da volis ono sto radis" ... Ipak , to bas ne ide tako lako. Samo manji broj srecnika ima tu mogucnost da se bavi bas onim sto voli... cime je zeleo da se bavi...
Mi ostali... nama jedino ostaje da "...pokusamo da zavolimo ono
sto radimo " . Tesko ide to...
E sada , zelim da navedem citat koji me je naveo da radim ovo sto svi na ovom forumu radimo .
Da pisem tekstove za blog. Razlog sam nasao - ni manje ni vise, kod Carlsa Bukovskog.
Carls Bukovski ( 1921 - 1996) danas priznat pisac imao je tezak zivotni put...danas je poznatiji i slavniji nego za zivota. Godine 1969. posto je stekao nesto knjizevne slave doneo je tesku odluku. Napustio je drzavnu sluzbu ( 11 godina radio kao postanski radnik i postar dostavljac) i odlucio da pokusa da prezivi kao pisac. Bilo mu je 49 godina i bio je na ivici nervnog sloma... pijancio ... U jednom pismu prijatelju napisao je : " imam dva izbora, da ostanem u posti i poludim , ili da izigravam pisca i umrem od gladi. Odlucio sam se da gladujem " . Nakon toga , napustio je sluzbu u posti i napisao roman Post office...
Knjiga je postala bestselera . Bukovski pisac ... Honorar kazu da je bio simbolican , ali je Bukovski postao pisac.
Nesto iz Post office -
" Dole se skupila prava banda. 150 ili 200. trebalo je popuniti dosadne papire. Onda smo svi ustali i okrenuli se ka zastavi. Tip koji je drzao zakletvu bio je isti koji me je zakleo i proslog puta.
Posle zakletve rekao nam je : " Pazite sad. Dobili ste dobar posao. Ne gurajte noseve tamo gde ne treba i bicete sigurni do kraja zivota".
Sigurnost.? sigurnost si mogao da imas i u zatvoru. Tri kvadratna metra, nista stanarina , nista komunalije, nista porez, nista izdrzavanje dece, nista za registraciju kola, nista saobracajni prekrsaji, nista zvaka ako vozis pijan, nista gubitak na trkama. Besplatno lecenje. Drugarstvo sa onima sa slicnim interesovanjima. Crkva. Besplatan pogreb.
Skoro dvanaest godina kasnije , od ovih 150 ili 200, ostalo nas je dvojica. Isto kao sto neko ne moze da bude taksista, ili makro ili da muva drogu, vecina frajera ili riba takodje ne mogu da budu postanski sluzbenici. I ne krivim ih.
Kako su godine prolazile , gledao sam ih kako marsiraju, u cetama od po 150 ili 200, a ostane po dvoje , troje ili cetvoro - taman toliko da zamene one sto idu u penziju.
&&&&&&&&&&&
" Kad sam ispraznio korpu, nadzornik mi se obratio - " Kinaski, merio sam ti vreme , utrosio si 28 minuta " . - Nisam odgovorio . " znas li kolika je norma za jednu korpu"?
Ne , ne znam. " Koliko dugo radis u posti:?
Jedanaest godina.
" Tu si jedanaest godina i ne znas normu" ?
Tako je.
"Ubacujes tu postu kao da te nije briga za nju"?
Devojka je jos uvek imala punu korpu. poceli smo zajedno.
"Osim toga pricas sa ovom damom do tebe".
"Kinaski, dodji na cas".
Stajao je i pokazivao mi limene rafove. Sluzbenici su sada ubacivali prilicno brzo. Posmatrao sam kako mahnito mlataraju rukama. Cak je i ona tupava bila precizna.
" Vidis li ove brojeve na rafovima "? Aha
" Ti brojevi oznacavaju kolicinu koja mora da se ubaci za jedan minut. Korpa mora da se isprazni za 23 minuta. prekoracio si vreme za 5 minuta".
To 23 ne znaci nista, rekao sam...
" Sta hoces da kazes"?
Hocu da kazem da je dosao neki covek, uzeo kantu farbe i napisao broj 23.
" Ne, ne ovo je godinama ispitivano i proveravano".
Nije vredelo. Nisam mu odgovarao.
" Moracu da te zapisem Kinaski. ici ces kod savetnika na razgovor zbog ovoga".
Vratio sam se na mesto i seo. Jedanaest godina nemam ni pare vise nego kada sam prvi put usao u postu. Jedanaest godina. iako su noci bile duge, godine su proletele.
Mozda zbog nocnog rada. ili zato sto se ista stvar radi iznova i iznova. Sa Stounom bar nisam znao sta mogu da ocekujem. Ovde nije bilo nikakvih iznenadjenja.
Jedanaest godina mi je proburazilo glavu. Gledao sam kako posao prozdire ljude. Bio je tu neki Dzimi Pots iz stanice Dorsi. kad je pocinjao Dzimi je bio razbacan tip u beloj majici. sada ga vise nema. Stolicu je spustao skroz do poda, a nogama se zakacinjao za nju da se ne bi prevrnuo. Toliko je bio izmucen, da se nije sisao. Tri godine je nosio iste pantalone. Majice je presvlacio dvaput nedeljno i hodao sasvim polko. Umorili su ga. Imao je 55 godina. jos sedam godina do penzije.
" Necu izdrzati " rekao mi je.
Ili su se topili, ili debljali kao svinje, pogotovo oko bulje ili stomaka. Bilo je to zbog istih onih stolica, i zbog uvek istih pokreta, i uvek iste price.
A ja, vrtoglavice, bolovi u rukama, vratu, grudima, svuda. Po ceo dan sam spavao i odmarao se za posao. Subotom i nedeljom sam pio da zaboravim. Kad sam pocinjao imao sam 83 kile. sada imam 103.
mrdao sam samo desnom rukom...
&&&&&&&&
" Onda sam zapalio postu .
Poslali su me da rasporedjujem pisma trece klase, i dok sam ih istovarao iz kolica i pusio cigaru, pridje mi neki tip i rece: " Ej gori ti posta".
Pogledao sam okolo, iza sebe. Plamencic se uspravio kao zmija kad igra na sviralu. Ocigledno je tu pao zar.
O koje sranje.
Plamen se brzo sirio. Uzeo sam katalog i posteno ga istabao. Poletele su varnice. Bilo je vruce. kako sam gasio jedan deo drugi se palio. Cuo sam glas: " Ej smrdi vatra".
Ne smrdi vatra, dreknuo sam , smrdi paljevina.
" Bezim ja odavde".
Idi proklet bio, vristao sam. Goni se.
Plamen mi je opekao ruke. Morao sam da spasavam postu Sjedinjenih Americkih Drzava, trecerazredno djubre.
Najzad sam smirio plamen. sutnuo sam gomilu papira na pod i izgazio poslednje ostatke zara.
Prisao mi je nadzornik da mi nesto kaze. Stajao sam sa nagorelim katalogom i cekao. Pogledao me je i otisao. ". ( Post office - C. Bukovski, odlomci ).
Sutradan je Bukovski poceo da pise svoj pvi roman Post office. Knjigu je zavrsio za 19 dana.