Pogledajte prilog 478303
Skini me golu, daću ti sve; popićemo sve flaše noćas jer nam je tako pravo dobro.
Jao, brate, svaka me pogodi, dobrota živa i mnogo budem sretna kada pijevamo pijesme subotom. Repertuar je nevijerojatan. Svi mi djeluju sretni, baš kao i ja, ne znam da li je to radi vesele muzike ili rezultat duplih- troduplih. Ovi potonji, kada jasnije pogledam, tužne poglede imaju, oči su im u jednom trenutku izgubile sjaj a poprimile tamne sjene. Rastužih se. Vjerovala sam u sreću koju muzika odašilje i poručuje.
Voljela bih uskočiti u vremeplov i vidjeti kada su ljudi prestali biti sretni. Kada su prestali izlaziti u društvu s ciljem da se zabave i da im bude lijepo. Zašto nema sretnih klubova s nasmiješenim licima? Kada smo se izgubili u audio- virtualnom svijetu ne znajući što nam se čini. Silovanje! Silovanje! U pomoć! U pomoć!
Nevina dječja lišca preko noći postadoše unakažene spodope sa izgužvanom odjećom i razmrljanom šminkom. Nestala je nevinost, nestala je dječja radoznalost. Siluju nam djecu, a s vrha odmahuju rukom. Tko nas je ošamutio i kada?
Uskočila bih u vremeplov i vratila im neznanje onoga što ne trebaju znati, isprala bih im uši od prostačkih refrena, umila ih i vratila sjaj nježnim obrazima. Do kada će se pomjerati granica “odrastanja” unazad? Napredak? Ili silovanje i ispiranje mozga?
Ne želim da moju djecu siluju, ne želim da im prostački refreni postanu životne mantre, ne želim da im displayi govore što je ljepota, ne želim da imaju izvrnute vrijednosti.
Make it stop, please!
Skini me golu, daću ti sve; popićemo sve flaše noćas jer nam je tako pravo dobro.
Jao, brate, svaka me pogodi, dobrota živa i mnogo budem sretna kada pijevamo pijesme subotom. Repertuar je nevijerojatan. Svi mi djeluju sretni, baš kao i ja, ne znam da li je to radi vesele muzike ili rezultat duplih- troduplih. Ovi potonji, kada jasnije pogledam, tužne poglede imaju, oči su im u jednom trenutku izgubile sjaj a poprimile tamne sjene. Rastužih se. Vjerovala sam u sreću koju muzika odašilje i poručuje.
Voljela bih uskočiti u vremeplov i vidjeti kada su ljudi prestali biti sretni. Kada su prestali izlaziti u društvu s ciljem da se zabave i da im bude lijepo. Zašto nema sretnih klubova s nasmiješenim licima? Kada smo se izgubili u audio- virtualnom svijetu ne znajući što nam se čini. Silovanje! Silovanje! U pomoć! U pomoć!
Nevina dječja lišca preko noći postadoše unakažene spodope sa izgužvanom odjećom i razmrljanom šminkom. Nestala je nevinost, nestala je dječja radoznalost. Siluju nam djecu, a s vrha odmahuju rukom. Tko nas je ošamutio i kada?
Uskočila bih u vremeplov i vratila im neznanje onoga što ne trebaju znati, isprala bih im uši od prostačkih refrena, umila ih i vratila sjaj nježnim obrazima. Do kada će se pomjerati granica “odrastanja” unazad? Napredak? Ili silovanje i ispiranje mozga?
Ne želim da moju djecu siluju, ne želim da im prostački refreni postanu životne mantre, ne želim da im displayi govore što je ljepota, ne želim da imaju izvrnute vrijednosti.
Make it stop, please!