Galama.
Reči se sudaraju u vazduhu,
rasprostrte kao voće na štandovima...
Niko ne zastaje da ih zaista pogleda.
Kupuje se brzo, bez pitanja, bez provere.
Košta li manje?
Ima li više?
Da li je dovoljno glasno da nadjača ostale?
Nekada su reči bile vino.
Spori gutljaj, gorčina u završnici,
trag koji ostaje na jeziku dugo
nakon što ih primiš.
Sad su razvodnjene. Jeftine.
Prodaju se na kilo.
Ko još mari za ukus?
Pišem i gledam kako se svet gubi u brzini.
Poetika se povukla, uznemirena, nežna, zaboravljena.
Ko bi sada želeo da oseti njenu dubinu?
Ko bi imao strpljenja da sluša šta šapuće?
Gde ste vi, čitaoci tišine?
Gde ste vi, oni koji ne prevrću reči kao krompire na tezgi,
tražeći najjeftinije?
Gde ste vi, oni koji znaju da se misao mora dotaknuti pažljivo,
kao pesak što klizi kroz prste,
kao svetlost koja dodiruje ivicu prozora pred zalazak?
Nema vas. Ili ste tihi.
Ili ste se sklonili, umorni od vreve.
Možda vas je previše puta pregazila brzina.
Možda ste zaboravili da se vredi zaustaviti.
A reči ostaju. Čekaju.
Nekad su bile bogate. Sad su tanke, puste, bez ukusa.
Na pijaci, među povicima, izgubljene.
I pitam se: ko će ih ponovo uzeti u ruke, kao nešto vredno,
kao nešto što se ne meri na kilo?
