Ljubav je veliki broj različitih emocija.
Može biti prijateljska, gej, ukradena, tajna, opasna, platonska, apstraktna, izgubljena, dvorska, vojnikova, kobna...
Ljubav može biti i vrlina i mana, može da predstavlja ljudsku dobrotu, saosećanje, nesebičnost a može biti i sebična, patološka, frustraciona..
Ima i versko i duhovno značenje naročito u Avramskim religijama..
Velika raznovrsnost upotrebe i značenja te reči a u kombinaciji sa kompleksnim i tananim ljudskim emocijama
vodi ka tome da je neobično teško definisati je...
Kako biste vi definisali ljubav..
Ljubav: Bezuslovno davanje.
Šta se to daje, kome ili čemu? Daje se Biće 'u nama'. Shvatajući svoju sveobuhvatnost ono sebe daje svemu-što-jest, bez uslova, bez suda i bez očekivanja. Daje se bez uslova jer ono nije uslovljeno ičim; ono jeste sve, sadržilac i sadžano. Daje se bez suda o tome da li je nešto dobro ili zlo, jer u svojoj apsolutnosti ono niti je dobro niti zlo. Dobro i zlo su posledica polarizacije razuma. Daje se bez očekivanja jer ono što se daje isto je sa onim čemu se daje. Od toga se ništa ne očekuje, ali se zato doživljava otvorenost, povjerenje i ispunjenost.
Ako sada sve to približimo našem svjesnom nivou onda to bezuslovno davanje možemo shvatiti kao davanje i predavanje individualne volje volji Cjeline, Jednote, Svijesti apsoluta. Svjesnost se dakle u potpunom povjerenju i otvorenosti predaje Svijesti apsoluta. Svijest pri tom možemo doživjeti kao nivo iznad individualnog za koji vjerujemo da nam omogućava naše postojanje kao jedinke.
Ljubav nisu emocije. Emocije su reakcije na projektovanu realnost. Emocije su izvještaji o izvršenim akcijama koji su prihvaćeni (našim Bićem) pozicioniranim i centriranim u subjektu radnje. Zato emocije mogu da budu izazvane slaganjem ili pak ne-slaganjem sa trenutnim stanejm operativnog sistema vrijednosti. Ako se izvještaj o izvršenoj akciji slaže sa sistemom vrijednosti kojeg smo formirali tokom razvoja onda doživljavamo da volimo ishod radnje ili pak objekat naše subjektivne predstave. Međutim, ukoliko se izvještaj o izvršenoj akciji ne slaže sa sistemom vrijednosti (ubjeđenjima), onda se u nama stvara emocija koja nam daje doživljaj ne-voljenja, a u ekstremnim slučajevima čak i doživljaj mržnje. Zašto neko mrzi? Mrziti može samo onaj čiji nivo svjesnoti ne obuhvata čak niti djelimičnu sliku odnosa subjekta-objekta, onaj koji objekte vidi isključivo kao nešto odvojeno od sebe-subjekta. To je zato jer tada ne postoji ni tračak svjetlosti koja obasjava taj neraskidivi odnos. Kada se svjetlost postavi na subjekat-objekat odnos kao nešto nerazdvojivo, onda se i naše shvatanje o projekciji koja slijedi mijenja te se i naš odnos prema izještaju o izvršenoj radnji tad mijenja. Šta se pri tom dešava? Jednom kada shvatimo da je akcija koja dolazi iz smijera objekta uistinu refleksija usmjerenja naše volje, našeg zahtjeva, i sam izvještaj o toj izvršenoj akciji više ne zahtijeva da na njega reagujemo već da ga prihvatimo za ono što on jeste: izvještaj. Kao takav, izvještaj ima zadatak i svrhu da nam ukaže ne samo na to kako se radnja odvila već i odakle dirigujemo procesom. Ako je izvještaj pozitivan za nas, to još uvijek ne znači da se radi o manifestaciji naše duše. Da bi smo znali da li se duša manifestuje ili ne pri posmatranju tog izvještaja moramo znati da li se u nama uzdiže zadovoljstvo (zadovoljenje normi), voljenje (izravnavanje vibracije izvještaja sa vibracijom ubjeđenja) ili se u nama uzdiže ljubav, doživljaj potpunog ispunjenja, radosti življenja. Ako postoji makar jedan razlog koji posmatranjem izvještaja narušava harmoniju cjelovitog postojanja, to nam je znak da se ne radi o ljubavi već o nekom od iskrivljenih shvatanja iste.
PS Emocija i osjećanje nisu isto. Doduše, radi se o istom izvještaju prihvaćenom u različitim pozicijama. Kada izvještaj prihvatamo u subjkektu radnje kao centru svoje volje i pažnje onda nam se taj isti izvještaj predstavlja kao emocija. Kada taj isti izvještaj prihvatimo iznad projektovanog odnosa subjekta-objekta, posmtrajući ih jednim, onda nam izvještaj postaje osjećanje koje ima svrhu da nam ukaže da li se naša duša manifestuje ili ne. Pozitivno osjećanje nagovještava da se duša manifestuje kroz tu izvršenu akciju, dok negativno osjećanje upućuje na odstupanje od duše, na njeno iskrivljenje.
Ljubav može biti i vrlina i mana, može da predstavlja ljudsku dobrotu, saosećanje, nesebičnost a može biti i sebična, patološka, frustraciona..
Vrline i mane su osobine karaktera a ne Ljubavi. Ljubav je uvijek jedno: bezuslovno davanje. Ukoliko postoji bilo kakav uslov davanju to više nije ljubav, ma kako slično ljubavi to što je postalo izgleda.
Vrlina je da pomažeš ljudima recimo. To je osobina karaktera koji je opsjednut potrebom za davanjem. Sama potreba je već izraz polariteta koji zahtijeva projekciju sopstvene suprotnosti. Onaj koji ima potrebu da daje i da pomaže zahtijeva da mu univerzum pronađe i one kojima može da daje i pomaže, dakle, ako daje novac i pomaže siromašnima on zahtijeva da se na drugoj strani polariteta stvore siromasi, kako bi njegova potreba imala ispunjenje.
Mana je sebičnost recimo. To je suprotno od vrline davanja, nesebičnosti. Ali i jedno i drugo su samo osobine karaktera i očito su na različitim krajevima polariteta dobrog i zla. I nesebičnost nije tako naivna. Recimo da imaš novac i da ga nesebično dijeliš svima oko sebe. Samim tim ćeš da stvaraš zavisnike od tvog nesebičnog dijeljenja koji će i sutra čekati da im udijeliš... to više nema veze sa onim principom koji stvara harmoniju i radost življenja, već ima veze sa adikcijom koja stvara zavisnost od tvoje nepromišljene akcije. itd...
Bezuslovno davanje je vezano jedino za Biće koje sebe (sve-što-jeste) daje sebi (svemu-što-jeste), kome drugom. Drugog nema.
