Petljanje moderne psihologije, i psihijatrije, u književnost

gost 443389

Primećen član
Poruka
761
*

Ako bi gledali kroz psihijatriju, čitava književnost je romansiranje psihijatrijskih slučajeva...

*

'Drumovi će poželjet ludaka,
a ludaka više biti neće,
vjekovima za njima će plakat
ojađeno nebo i drveće.'

Vito Nikolić

*

Psihologija i psihijatrija sad pervertiraju i kvare i književnost, uzimaju draž i čar čak i tome...svi su mentalno bolesni, secirani njihovim rečnikom, svako mentalno interesantan, svaki junak, heroj, lovac na vetrenjače, je osoba za hospitalizaciju, ostaje samo 'normalan čovek', nezanimljiv kao krpa, takav (po njima) valjda čovek treba da bude...

Šta vi mislite o tome…
 
Ima i pozitivnih i negativnih ludaka. Meni su likovi Tomasa Bernharda pozitivni ludaci - Pol Vitgenštajn ili glavni lik u knjizi Beton. Dok su npr. ludaci Nabokova i Dostojevskog za ne poželeti da imaš posla s njima. Kao i ludaci Ernesta Sabata, njega sam baš skoro čitala i iskreno- uznemirili su me, obično zlo. Alehandra je npr. luda, dobro ne zla ali svesno je unesrećila onog dečka. Baš sam okačila odlomak iz Junaka i grobova.
Ne slažem se da je normalan čovek dosadan, kao ni da je ludak obavezno zanimljiv. Zanimljiv je dok ga ne provališ.
 
Ima i pozitivnih i negativnih ludaka. Meni su likovi Tomasa Bernharda pozitivni ludaci - Pol Vitgenštajn ili glavni lik u knjizi Beton. Dok su npr. ludaci Nabokova i Dostojevskog za ne poželeti da imaš posla s njima. Kao i ludaci Ernesta Sabata, njega sam baš skoro čitala i iskreno- uznemirili su me, obično zlo. Alehandra je npr. luda, dobro ne zla ali svesno je unesrećila onog dečka. Baš sam okačila odlomak iz Junaka i grobova.
Ne slažem se da je normalan čovek dosadan, kao ni da je ludak obavezno zanimljiv. Zanimljiv je dok ga ne provališ.
Moguće, što otprilike reče Bukovski, ima zanimljivog ludila, i odvratnog ludila...a šta misliš o tome kako je Irvin Jalom 'secirao' Šopenhauera u knjizi 'lečenje Šopenhauerom', ako si čitala?
 
Meni su likovi Tomasa Bernharda pozitivni ludaci - Pol Vitgenštajn ili glavni lik u knjizi Beton.
„Kad ne bismo imali tu svoju veštinu preterivanja, rekao sam Gambetiju, bili bismo osuđeni na neki užasno dosadan život, na neku egzistenciju koja ne bi više bila vredna egzistiranja. A ja sam svoju veštinu preterivanja razvio do neslućenih razmera, rekao sam Gambetiju. Da bismo nešto učinili shvatljivim, moramo preterivati, rekao sam mu, samo preterivanje čini nešto očiglednim, ne smeta nam čak ni opasnost da će nas u zrelijim godinama proglasiti za ludu. Nema ničeg boljeg nego da te u zrelijim godinama proglase za ludu. Najveća sreća za koju znam, rekao sam Gambetiju, jeste sreća stare lude koja može sasvim nezavisno da svoju ludost isteruje do krajnjih granica. Ako za to imamo mogućnosti, trebalo bi da nas najkasnije u četrdesetoj proglase za staru ludu, i da pokušamo da tu svoju ludost isteramo do kraja. Ludost je ono što nas čini srećnim, rekao sam Gambetiju.“

„Brisanje“, Tomas Bernhard
 
Nisam čitala. Šta je pisao?
Morala bih pre toga da pročitam Šopenhauera a ne volim da čitam filozofe.
Irvin Jalom, psihijatar koji je provukao te neke velike filozofe kroz neku svoju psihijatrijsku prizmu, u formi romana.
Mislim da neke velike posvećenike, talente, genije u svojim oblastima ne možeš meriti tim nekim aršinima. Kad razmišljam o tome, malo me nervira taj psihijatrijski kaiš, koji preterano steže, i gde možda treba, i gde ne treba. Mnogi umetnici su danas po tome za kavez, verovatno i filozofi, o tome da bi mnogi književni likovi bili, da ne govorim. Ako im se obratiš za tu neku pomoć, ulećeš u sistem šifri, dijagnoza, trankvilajzera, itd. Imaju jako puno slobode da rade s tobom šta hoće. Nešto mi tu ne štima sasvim.
 
„Kad ne bismo imali tu svoju veštinu preterivanja, rekao sam Gambetiju, bili bismo osuđeni na neki užasno dosadan život, na neku egzistenciju koja ne bi više bila vredna egzistiranja. A ja sam svoju veštinu preterivanja razvio do neslućenih razmera, rekao sam Gambetiju. Da bismo nešto učinili shvatljivim, moramo preterivati, rekao sam mu, samo preterivanje čini nešto očiglednim, ne smeta nam čak ni opasnost da će nas u zrelijim godinama proglasiti za ludu. Nema ničeg boljeg nego da te u zrelijim godinama proglase za ludu. Najveća sreća za koju znam, rekao sam Gambetiju, jeste sreća stare lude koja može sasvim nezavisno da svoju ludost isteruje do krajnjih granica. Ako za to imamo mogućnosti, trebalo bi da nas najkasnije u četrdesetoj proglase za staru ludu, i da pokušamo da tu svoju ludost isteramo do kraja. Ludost je ono što nas čini srećnim, rekao sam Gambetiju.“

„Brisanje“, Tomas Bernhard
Haha, a bukvalno je ludost jedina normalnost i ljudskost u zrelim godinama. Ono, sramota da i dalje budeš normalan.

Da, to su npr. ti normalni ludaci.
 
Irvin Jalom, psihijatar koji je provukao te neke velike filozofe kroz neku svoju psihijatrijsku prizmu, u formi romana.
Mislim da neke velike posvećenike, talente, genije u svojim oblastima ne možeš meriti tim nekim aršinima. Kad razmišljam o tome, malo me nervira taj psihijatrijski kaiš, koji preterano steže, i gde možda treba, i gde ne treba. Mnogi umetnici su danas po tome za kavez, verovatno i filozofi, o tome da bi mnogi književni likovi bili, da ne govorim. Ako im se obratiš za tu neku pomoć, ulećeš u sistem šifri, dijagnoza, trankvilajzera, itd. Imaju jako puno slobode da rade s tobom šta hoće. Nešto mi tu ne štima sasvim.
Ne znam, imaću u vidu knjigu, baš me sad interesuje šta mu je 'našo'.
Ukratko, volim ludake koji su hrabri da idu do kraja za onim što žele, a ne volim ludake koji su foliranti ili ludi po tuđoj grbači. Recimo Orlando Virdžinije Vulf je isto dobar ludak. (možda se malo i pogubila s likom, ali to je sad druga priča)
 
Pitanje teme je u stvari da li je ok analiza autora iz psihijatrijskog ugla. Da su živi ne bilo etično, ovako...to im je na kraju posao, psihijatrima i psiholozima. Obični slučajevi iz njihove prakse nisu poznati a i živi su ljudi dok su ovi em odavno mrtvi ( a i likovi su uglavnom imaginarni) em toliko manijaka i malignih neurotičara među njima da to je prosto neiscrpan izvor i izazov za analizu. Recimo Viktor Igo. Baš me zanima da li je neko raskrinkao tog manijaka, a sigurno jeste, bar od Francuza, oni se ne ustručavaju, samo ovde nije poznato. Kad kažem raskrinkao - ne mislim na privatni život (mada je on potvrda), nego na ono što pišu i čime truju naivan svet.
 
Šta je problem sa Viktorom Igoom? Čitao sam od njega 'čovek koji se smeje', mislim da je jako dobra knjiga, posebno lik onog starog filozofa, neka vrsta pravednog mizantropa. Tema je, da, o analizi autora, ali vidim da sad i laici jedni drugima lepe etikete, ti si npl, ti si psihopata itd. - oponašaju taj psihijatrijski rečnik, tema je o književnosti, ali je i o nečem što je postalo sveprisutno.
 
Ne slažem se da je normalan čovek dosadan, kao ni da je ludak obavezno zanimljiv. Zanimljiv je dok ga ne provališ.
Kako se to 'provaljuje', razotkriva ludak? Da li je tebe neko nekad provalio i razotkrio u tom smislu? Ili ti sama sebe? Mene su zvali i psihopatom, ovde su mi lepili i narcisoidni poremećaj ličnosti. Ono što hoću da kažem je da je to gledanje kroz psihijatrijski nišan sad jako učestalo. Uplivalo je u sve, i to je posebna vrsta neke bolesti, tako mi deluje.
 
Šta je problem sa Viktorom Igoom? Čitao sam od njega 'čovek koji se smeje', mislim da je jako dobra knjiga, posebno lik onog starog filozofa, neka vrsta pravednog mizantropa. Tema je, da, o analizi autora, ali vidim da sad i laici jedni drugima lepe etikete, ti si npl, ti si psihopata itd. - oponašaju taj psihijatrijski rečnik, tema je o književnosti, ali je i o nečem što je postalo sveprisutno.

Nisam čitala Čoveka koji se smeje, čitala sam Jadnike gde se predstavio kao veliki pravdoljubac kroz banalnu podelu na dobre i loše začinjenu istorijskom borbom ugnjetenih ljudi što je kupilo tolike Francuze i šire narodne mase. I moram da kažem da je i mene kupio jer sam roman čitala pod utiskom i povodom predstave Jadnici koja je fenomenalna. Ali u romanu Bogorodičina crkva je pokazao to svoje manijaklno lice koliko se iživljavao nad onom devojčicom bez ikakve poente čak ni umetničke. Zgadio mi se tad. Jadnike je pisao kasnije, kao zreo pisac, valjda se izveštio.
 
Nisam čitala Čoveka koji se smeje, čitala sam Jadnike gde se predstavio kao veliki pravdoljubac kroz banalnu podelu na dobre i loše začinjenu istorijskom borbom ugnjetenih ljudi što je kupilo tolike Francuze i šire narodne mase. I moram da kažem da je i mene kupio jer sam roman čitala pod utiskom i povodom predstave Jadnici koja je fenomenalna. Ali u romanu Bogorodičina crkva je pokazao to svoje manijaklno lice koliko se iživljavao nad onom devojčicom bez ikakve poente čak ni umetničke. Zgadio mi se tad. Jadnike je pisao kasnije, kao zreo pisac, valjda se izveštio.
Neosporno je da je priznat kao veliki umetnik, tebe je nešto trigerovao, ali od onog što sam ja čitao, smatram da je izvrstan pisac. No, verovatno će mu šrinks vremenom prebrojati kosti, svaku reč mu izmeriti, i nalepiti neko ludilo. Kao što između ostalog ljudi i rade jedni drugima.
 
Šta vi mislite o tome…

Na prvom mestu, ne dopada mi se reč "ludak" ako diskutujemo o psihijatriji i psihologiji. Svi ljudi koji imaju F dijagnoze imaju psihičke poremećaje i bolesti.
"Ludilo" i "ludaci" te reči koristimo samo u pozitivnom smislu- " E, koji je on ludak, nasmeja me do suza" ili "Bilo je ludilo na žurci"- u prevodu sjajno smo se proveli.

Domaći savremeni pisci pišu o psihičkim poremećajima. Igor Marojević je u zbirci priča "Granična stanja" napisao pet priča o nekim psihičkim, težim poremećajima.

Tamara Kučan je u romanu "Bivirgata" pisala i o narcističkom poremećaju ličnosti.

Uglavnom čitam knjige koje se ne bave psihičkim poremećajima, tačnije junaci nemaju F dijagnoze...ali reč je o istorijskim romanima sa elementima fikcije.
 
Na prvom mestu, ne dopada mi se reč "ludak" ako diskutujemo o psihijatriji i psihologiji. Svi ljudi koji imaju F dijagnoze imaju psihičke poremećaje i bolesti.
"Ludilo" i "ludaci" te reči koristimo samo u pozitivnom smislu- " E, koji je on ludak, nasmeja me do suza" ili "Bilo je ludilo na žurci"- u prevodu sjajno smo se proveli.

Domaći savremeni pisci pišu o psihičkim poremećajima. Igor Marojević je u zbirci priča "Granična stanja" napisao pet priča o nekim psihičkim, težim poremećajima.

Tamara Kučan je u romanu "Bivirgata" pisala i o narcističkom poremećaju ličnosti.

Uglavnom čitam knjige koje se ne bave psihičkim poremećajima, tačnije junaci nemaju F dijagnoze...ali reč je o istorijskim romanima sa elementima fikcije.
Pa da, to je sad 'in', svako je 'mali psiholog/psihijatar', ali ja više nemam puno poverenja ni u te 'prave' psihologe/psihijatre.
 
Kako se to 'provaljuje', razotkriva ludak? Da li je tebe neko nekad provalio i razotkrio u tom smislu? Ili ti sama sebe? Mene su zvali i psihopatom, ovde su mi lepili i narcisoidni poremećaj ličnosti. Ono što hoću da kažem je da je to gledanje kroz psihijatrijski nišan sad jako učestalo. Uplivalo je u sve, i to je posebna vrsta neke bolesti, tako mi deluje.
Ne možeš nikome da zabraniš da procenjuje, analizira i da mu zapušavaš usta, ali kao što rekoh nije etično u prisustvu te osobe iznositi takve etikete. I mene su analizirali ali baš me briga, odbrusim ako mislim da lupetaju.
Ne postoji recept kako se provaljuje, ali recimo da se oseti kad pisac nema empatiju ali zato uživa u mučenju svog junaka, npr. te devojčice. To nekad ne može lako da se dokaže.
Za mene Igo jeste pisac ali nije umetnik pa se ne bih raspravljala jer očito se ne slažemo.
 
Meni se uvek sviđalo kako je Zola realno opisivao ljude sa psihičkim poremećajima.
Pa nisam njega čitao, ali u književnosti cenim introspekciju, kad neko piše o sebi, kao npr. Sartr u 'mučnini', itd. ali svakako posle dođe neki psiholog prevrtač pa proceni koji mu je tačno k. bio. A o tom psihologu ti ne znaš mnogo.
 
Postoji izreka da su svi normalni ljudi normalni na isti način, svaki ludak je lud na svoj.
Protiv drugačijih nemam ništa, zanimljivi su mi, mnogo draži od onih koji se čvrsto drže za razum . Jer je često samo dobro odigrana uloga, pritom i dosadna.

U književnosti tražim takve likove, neobične i nepredvidive. King obiluje takvim karakterima.
 
Ja ne tražim takve. Ne trpim da me neko hebe u mozak. Ni u životu a ni u književnosti me ne impresioniraju budale. Pravi junaci i face su normalni ljudi i samo takvi me privlače.
Mani se onda, i književnosti, i umetnosti...

*

"Vinsente - reče mu doktor Rej - nikada niste bili normalni. Ali u stvari nijedan umetnik nije normalan; da je normalan ne bi bio umetnik. Normalni ljudi ne stvaraju umetnička dela. Oni jedu, spavaju, rade svoj redovan posao i umiru. Vi ste preosetljivi prema životu i prirodi: zato morate da ih tumačite nama ostalima. Ali ako ne budete pažljivi ta vaša preosetljivost će vas odvući u propast. Preosetljivost vremenom uništi svakog umetnika."

"Žudnja za životom", Irving Stoun (knjiga o Van Gogu)
 
Pa da, to je sad 'in', svako je 'mali psiholog/psihijatar', ali ja više nemam puno poverenja ni u te 'prave' psihologe/psihijatre.

Zašto ako oni mogu da ti pomognu da se osećaš bolje? Ja imam poverenje u psihijatre i psihologe..
Ako sam imala jedno jedino loše iskustvo sa psih to ne znači da treba da generalizujem i da gubim poverenje.


Mani se onda, i književnosti, i umetnosti...

*

"Vinsente - reče mu doktor Rej - nikada niste bili normalni. Ali u stvari nijedan umetnik nije normalan; da je normalan ne bi bio umetnik. Normalni ljudi ne stvaraju umetnička dela. Oni jedu, spavaju, rade svoj redovan posao i umiru. Vi ste preosetljivi prema životu i prirodi: zato morate da ih tumačite nama ostalima. Ali ako ne budete pažljivi ta vaša preosetljivost će vas odvući u propast. Preosetljivost vremenom uništi svakog umetnika."

"Žudnja za životom", Irving Stoun (knjiga o Van Gogu)

Ne razumem ovu tvoju rečenicu.
 
Zašto ako oni mogu da ti pomognu da se osećaš bolje? Ja imam poverenje u psihijatre i psihologe..
Ako sam imala jedno jedino loše iskustvo sa psih to ne znači da treba da generalizujem i da gubim poverenje.




Ne razumem ovu tvoju rečenicu.
Ne mogu oni pričom da mi pomognu.

Tu drugu rečenicu treba da protumačiš kroz kontekst celog posta, posebno taj citat.
 

Back
Top