Da se vratimo na temu, zamislite da ste rok kriticar u Jugi krajem sedamdesetih, pocetkom osamdesetih. Lepo vam je, ribice od Triglava do Djevdjelije se loze na vas, obozavate zemlju gde zivite jer mozete da s vremena na vreme operete dupe na dubrovackoj rivijeri i ozderete se u nekoj od sarajevskih cevabdzinica. A nije zgoreg ni sto za kesicu vegete i par farmerki mozete da imate najlepse zene Madjarske i Rumunije. Ko ih yebe, oni zive u mracnom komunizmu, a vi u prosvecenom socijalizmu, zasluzili su sve sta ih snadje.
E, a onda Jugoslavija pukne. Nema vise ni dubrovacke rivijere ni mesista po sarajevskim birtijama, a bogami ni **** za dzabe. I vi, sta cete, odate se vinjaku i pocnete da mrzite sredinu u kojoj zivite, jer je vidite kao odgovornu za nestanak jedine zemlje koju ste ikada voleli. I za odsustvo madjarske pitchke u vasem ispraznom zivotu.
E, tu se vi latite britkog vam pera i umesto da ga okrenete ka npr. Smaku, vi ga okrecete na tu sredinu koja vas je toliko najedila. Samo, yebiga, vinjak je dosao po svoje, niste vise ni duhoviti, ni lucidni, ni inteligentni k'o nekad. Mislim vasa mama i mali broj vatrenih obozavatelja misli da jeste, ali... Ne. To je i vama jasno, pa pokusavate da nadomestite nedostatak duha i forme bezobrazlukom, psovacinom i ubacivanjem po koje nepravilno upotrebljene engleske reci, ali ni to ne ide. Jer ste na kraju krajeva samo isfrustrirani, netalentovani starac koji se odaziva na ime Petar Lukovic.