Na pragu sveta koji ne zove imenom,
hodam bez senke, bez objašnjenja,
ni s ove, ni s one strane,
večiti sam gost u sobi bez stolice...
Ne priznajem ti svoje ime.
Ne tražim tvoje odobrenje.
U tvojim očima ja sam greška u sistemu,
pukotina na glatkoj površini,
prst u oko dogmi koja se dugo naziva istinom.
Rekli su: "Svako ima svoje mesto."
Rekli su: "Pravila su tu da održavaju poredak."
A ja pitam: Ko je nacrtao granicu?
Ko je odlučio da red nije tek ruševina pameti
koju nismo smeli da pustimo da diše?
Persona non grata...
Izvan zakona, izvan gesta pristojnosti,
izvan uštogljenih osmeha koji kriju prećutne osude.
Ja nisam ugodna.
Nisam skladna.
Nisam deo tvojih povoljnih statistika.
Ako je filozofija umetnost sumnje,
onda sam majstor njenog najljućeg začina
- odbacivanja pretpostavke da mora da postoji smer
da mora da postoji svrha,
da mora da postoji saglasnost onih koji se plaše
da pogledaju u ono što ne mogu da objasne.
Ne treba mi dom u sistemima koji su napravljeni
da ne propuste one koji dišu previše glasno.
Ne treba mi tvoje rukovanje,
tvoje priznanje,
ni tvoje saglasje.
Persona non grata...
Ne možeš me ukrotiti jer ne igram igre
u kojima pobeda znači zaboravljanje vlastitog pulsa.
Ne možeš me izbrisati,
jer sam već razbila kalup u kom si pokušao da me zatvoriš...
