Našavši se na ulici,Pepeljuga osjeti prilično neugodni svježi jutarnji vazduh i tek tada primjeti da na sebi nije imala ništa,do li lagani ogrtač koji je u brzini navukla izlazeći iz odaja za spavanje.Upravo u tom trenu približavahu joj se dvije neobične spodobe. Po svoj prilici jutro i nije bilo toliko loše jer su obojica oko vrata imali krojačke centimetre,a u rukama krojačke škare i raznobojne tkanine,vrpce i trake.Po svemu sudeći, bili su to krojači,a oni su joj upravo trebali.
Na trenutak je pomislila da nije baš umjesno da se mlada dama obraća neznancima,ali pošto se činilo da su oni u velikoj žurbi,a njoj je odjeća bila neophodna,Pepeljuga se nije dugo dvoumila,nego se odvaži i obrati im se:"Oprostite na mojoj drskosti da Vam se obraćam ovako na ulici,ali vjerujte da mi je odjeća neophodna,a kako vidim Vi ste krojači,pa..."
Oniži rumenko ju je gledao ispitivački,kao da je htio da procijeni s kim ima posla,a Pepeljuga je to protumačila na svoj način,pa dodade:"Ne brinite gospodine,ne tražim da mi besplatno to učinite...evo...dat ću vam ovo";reče i posegnu za skupocjenom bisernom ogrlicom koju je dobila od princa kao vjenčani dar.Ionako je što prije željela da se riješi svega što ju je podsjećalo na njega pa se nije dugo razmišljala.Možda je za ogrlicu mogla dobiti veći novac,ali odjeća je bila prvo što joj je trebalo,a za ostalo će se kasnije snaći.
"Bojim se mlada damo da Vam mi ne možemo pomoći",progovori mršavi dugonja od nekih svojih šezdesetak kila i dvoipometarske visine,dok mu je na licu titrao neobični smiješak.
"Ali,ne mislite valjda da je ova ogrlica bezvrijedna...ne...vjerujte da nije..."
"Ma,ne radi se o tome",nastavi simpatični dugonja,"pošto ste tako ljupki i velikodušni odat ću Vam jednu tajnu.Mi nismo krojače sreli ni u putu,a kamoli da smo mi oni.Mi smo ti ona dva "krojača" što su sašila novo carevo ruho,sigurno si čula za nas.Baš jutros smo nekako umakli iz susjednog carstva.Znamo da nije u redu to što smo uradili caru,ali neko je morao da ga poduči pameti.Samo smo ga kaznili za njegovu oholost i glupost,a novac koji smo dobili od njega planiramo utrošiti na pomoć siromašnima.Nego,reci ti nama,mlada damo,šta ti radiš ovako rano i tako slabo odjevena na ulici.Red bi bio da nam kažeš,iako nismo krojači,možda bi ti mogli nekako pomoći!?"
Nešto joj je govorilo da može vjerovati ovim simpatičnim licima,te u kratkim crtama im ispripovjedi šta joj se zbilo.
"I eto,tako sam se našla na ulici.Da se vraćam zloj maćehi i još zlobnijim sestrama ne pada mi napamet,u dvorac ponovo ne bih ni mrtva,ostaje mi da se sama snadjem",dovrši svoju priču Pepeljuga.
"Mislim da sve skupa i nije tako loše kako izgleda",progovori dugonja."Kako vidim,mlada si,zdrava i vrijedna.Sem toga imaš i sreće.Već smo ti pomenuli da od novca koji smo uzeli želimo pomoći siromašnim i onima koji su u nevolji.Ti upravo odgovaraš osobi u nevolji.Stoga,dat' cemo ti nešto novca da ti se nađe za prvu pomoć,da nadješ kakav skroman smještaj,nešto za garderobu i hranu.A poslije,pa mlada si i zdrava...sigurno ćeš se snaći",dovrši dugonja.
I dok je dugonja izlagao svoj prijedlog,dotle se njegov rumeni prijatelj zagonetno smješkao i češkao po glavi.
"Imam ideju,imam ideju",rekao je iz topa,opametit ćemo tog tvog ljepuškastog princa.
Dugonja ga je pogledao i već je znao o čemu je riječ."Ne misliš valjda da opet moramo šiti odijelo...he,he"
"Baš tako.Ako je toliko glup da misli da sve može kupiti novcem,e kupit će i novo odijelo"
Iako se Pepeljugi nije svidjela ova ideja,jer po prirodi nije bila osvetoljubiva,nije mogla da ih spriječi u njihovom luckastom naumu.
x x x
Prošlo je otada već nekih pet šest dana.Rumenih obraza od pare,Pepeljuga je u svom skromnom sobičku glačala ovratnike svilenih košulja iz jedne gospodske kuće(za početak se zadovoljila tim načinom zaradjivanja za život),kad li začu neku glamu napolju.Odškrinula je prozor , proturila svoju malu glavicu kroz nj i imala šta vidjeti.Ulica je bila prepuna radoznalih glava koje su uprle pogled u svojtu koja je dolazila.Na čelu te svojte šepurio se princ,a iza njega su išli dvorjani i kobajagi nešto pridržavali.Kad je pogled spustila malo niže,dodatno rumenilo obli njeno već crveno lice.Vidjela je nagog princa.
Masa je pljeskala,glumila oduševljenje i uzvikivala:"Kako divno odijelo...kakav divan kroj...kakve boje...."
Odjednom se pojavilo lice mališana razbarušene kose i nekih sedam osam godina života.
"Ali,princ,nema ništa na sebi...on je go...",uzvikivao je dječak i pljeskao ručicama.
Nastala je opšta gužva.Princ je pobjegao glavom bez obzira,a masa se previjala od smijeha.
Dok se vraćala stolu za peglanje i svojim vrijednim rukama uzimala sljedeci ovratnik,Pepeljuga nije mogla
da odoli ,a da se grohotom ne nasmije. Onda je vrijedno nastavila sa glačanjem i tiho uzdahnula:"Uh,treba da izglačam još deset za danas"
Na trenutak je pomislila da nije baš umjesno da se mlada dama obraća neznancima,ali pošto se činilo da su oni u velikoj žurbi,a njoj je odjeća bila neophodna,Pepeljuga se nije dugo dvoumila,nego se odvaži i obrati im se:"Oprostite na mojoj drskosti da Vam se obraćam ovako na ulici,ali vjerujte da mi je odjeća neophodna,a kako vidim Vi ste krojači,pa..."
Oniži rumenko ju je gledao ispitivački,kao da je htio da procijeni s kim ima posla,a Pepeljuga je to protumačila na svoj način,pa dodade:"Ne brinite gospodine,ne tražim da mi besplatno to učinite...evo...dat ću vam ovo";reče i posegnu za skupocjenom bisernom ogrlicom koju je dobila od princa kao vjenčani dar.Ionako je što prije željela da se riješi svega što ju je podsjećalo na njega pa se nije dugo razmišljala.Možda je za ogrlicu mogla dobiti veći novac,ali odjeća je bila prvo što joj je trebalo,a za ostalo će se kasnije snaći.
"Bojim se mlada damo da Vam mi ne možemo pomoći",progovori mršavi dugonja od nekih svojih šezdesetak kila i dvoipometarske visine,dok mu je na licu titrao neobični smiješak.
"Ali,ne mislite valjda da je ova ogrlica bezvrijedna...ne...vjerujte da nije..."
"Ma,ne radi se o tome",nastavi simpatični dugonja,"pošto ste tako ljupki i velikodušni odat ću Vam jednu tajnu.Mi nismo krojače sreli ni u putu,a kamoli da smo mi oni.Mi smo ti ona dva "krojača" što su sašila novo carevo ruho,sigurno si čula za nas.Baš jutros smo nekako umakli iz susjednog carstva.Znamo da nije u redu to što smo uradili caru,ali neko je morao da ga poduči pameti.Samo smo ga kaznili za njegovu oholost i glupost,a novac koji smo dobili od njega planiramo utrošiti na pomoć siromašnima.Nego,reci ti nama,mlada damo,šta ti radiš ovako rano i tako slabo odjevena na ulici.Red bi bio da nam kažeš,iako nismo krojači,možda bi ti mogli nekako pomoći!?"
Nešto joj je govorilo da može vjerovati ovim simpatičnim licima,te u kratkim crtama im ispripovjedi šta joj se zbilo.
"I eto,tako sam se našla na ulici.Da se vraćam zloj maćehi i još zlobnijim sestrama ne pada mi napamet,u dvorac ponovo ne bih ni mrtva,ostaje mi da se sama snadjem",dovrši svoju priču Pepeljuga.
"Mislim da sve skupa i nije tako loše kako izgleda",progovori dugonja."Kako vidim,mlada si,zdrava i vrijedna.Sem toga imaš i sreće.Već smo ti pomenuli da od novca koji smo uzeli želimo pomoći siromašnim i onima koji su u nevolji.Ti upravo odgovaraš osobi u nevolji.Stoga,dat' cemo ti nešto novca da ti se nađe za prvu pomoć,da nadješ kakav skroman smještaj,nešto za garderobu i hranu.A poslije,pa mlada si i zdrava...sigurno ćeš se snaći",dovrši dugonja.
I dok je dugonja izlagao svoj prijedlog,dotle se njegov rumeni prijatelj zagonetno smješkao i češkao po glavi.
"Imam ideju,imam ideju",rekao je iz topa,opametit ćemo tog tvog ljepuškastog princa.
Dugonja ga je pogledao i već je znao o čemu je riječ."Ne misliš valjda da opet moramo šiti odijelo...he,he"
"Baš tako.Ako je toliko glup da misli da sve može kupiti novcem,e kupit će i novo odijelo"
Iako se Pepeljugi nije svidjela ova ideja,jer po prirodi nije bila osvetoljubiva,nije mogla da ih spriječi u njihovom luckastom naumu.
x x x
Prošlo je otada već nekih pet šest dana.Rumenih obraza od pare,Pepeljuga je u svom skromnom sobičku glačala ovratnike svilenih košulja iz jedne gospodske kuće(za početak se zadovoljila tim načinom zaradjivanja za život),kad li začu neku glamu napolju.Odškrinula je prozor , proturila svoju malu glavicu kroz nj i imala šta vidjeti.Ulica je bila prepuna radoznalih glava koje su uprle pogled u svojtu koja je dolazila.Na čelu te svojte šepurio se princ,a iza njega su išli dvorjani i kobajagi nešto pridržavali.Kad je pogled spustila malo niže,dodatno rumenilo obli njeno već crveno lice.Vidjela je nagog princa.
Masa je pljeskala,glumila oduševljenje i uzvikivala:"Kako divno odijelo...kakav divan kroj...kakve boje...."
Odjednom se pojavilo lice mališana razbarušene kose i nekih sedam osam godina života.
"Ali,princ,nema ništa na sebi...on je go...",uzvikivao je dječak i pljeskao ručicama.
Nastala je opšta gužva.Princ je pobjegao glavom bez obzira,a masa se previjala od smijeha.
Dok se vraćala stolu za peglanje i svojim vrijednim rukama uzimala sljedeci ovratnik,Pepeljuga nije mogla
da odoli ,a da se grohotom ne nasmije. Onda je vrijedno nastavila sa glačanjem i tiho uzdahnula:"Uh,treba da izglačam još deset za danas"
