Razumem tvoju poentu, ali mislim da ima dosta toga što treba uzeti u obzir pre nego što se digitalija svede na "kopiranje analognog" i "tezgarošku praktičnost".
Prvo - cevi uskoro više neće biti dostupne kao danas. Trenutno u svetu postoje samo tri fabrike koje ih proizvode (Shuguang, JJ i Electro-Harmonix/Sovtek). Već sad je nestašica, pogotovo posle geopolitičkih problema (npr. ruske cevi su pod sankcijama), i to će se samo pogoršavati. Cevno pojačalo polako postaje luksuz, a ne standard.
Drugo - digitalna tehnologija više odavno nije samo kopija. Emulacije su vrlo precizne, ali to je samo deo priče. Mogućnosti koje digitala pruža: paralelni signali, kompleksni IR-ovi, snapshoti, automatizacija, MIDI, routing po kanalima, to analog nikad neće moći. Postoji ceo svet zvuka koji jednostavno ne može da se napravi pedalama i cevima, osim ako ne spojiš desetine hiljada evra opreme. I to samo ako znaš kako.
Treće - što se tiče kvaliteta tona, to više nije tema. Kvalitet signala iz dobrog digitalnog procesora je studijski čist, bez šuma, bez mikrofonije, bez mučenja sa mikrofonima na bini. I u live i u studiju, ton ide direktno u miksetu i to je ogroman plus, pogotovo na mestima gde su pojačala već zabranjena zbog koncepta "silent stage".
I poslednje - ozbiljni muzičari već godinama koriste digitalu. John Petrucci koristi Quad Cortex, Steve Vai i Plini Helix, a Metallica koristi Fractal AxeFX. Ne zato što im fali para ili im se ne tegli oprema, nego zato što im daje pouzdanost i konzistentnost svuda u svetu, koncert za koncertom.
U suštini nije sporno da cevi i pedale imaju svoju čar. Niti da je analogna oprema inspirativna. Ali je važno da budemo fer prema mlađim kolegama koji se opremaju: danas digitala nije "jeftina kopija", nego standardni alat u modernoj muzičkoj produkciji i nastupima. Ko zna da je koristi dobiće i ton i praktičnost.