Piše: Dragan Rajičić
NARODNI ŠIBICARI
Kako sam se obogatio? Hm, sad ću sve da vam objasnim jer je kod mene sve transparentno.
Dakle, ja sam među prvima krenuo u proces privatizacije. Ne, nisam kupio nijednu fabriku ili kakvo manje preduzeće. Kao profesionalni šibicar, tolike pare ipak nisam imao. Ja sam svoju šansu na našem tržištu kapitala i to među prvima potražio na jednoj sasvim drugoj strani. Ja, sam, naime odlučio da privatizujem deo našeg napaćenog naroda. Dan kada mi je ta ideja pala na pamet danas slavim kao svoj drugi rođendan. Da mi nije bilo njega možda bih se još kupao u koritu, a ne u đakuzi kadama koje sam instalirao u svakom svom stanu i kući koje sam u međuvremenu stekao.
No, da se vratim na početak priče. Videvši da od mog zanata nema velike vajde, odlučio sam da sve svoje sposobnosti stavim u službu borbe za naše nacionalne interese. Zato sam osnovao jednu političku stranku i preko nje počeo da zagovaram i ovo i ono, na primer, i monarhističko i republikasnko uređenje, pa ko šta voli nek' izvoli. Samo što sam bio dao svoje prvo veliko obeđanje koje je predviđalo da naša otadžbina bude šira nego duža, deo našeg napaćenog naroda je već počeo da kliče moje ime. I to novo, Lazar Prepošteni, jer je ono prethodno, Laki Šibicar, za novonastale uslove i moje poslovne ambicije postalo neprikladno. Konkretno, već tada sam u svom posedu imao preko pet posto akcija našeg napaćenog naroda.
To, razume se nije bilo dovoljno, te sam u promet pustio još nekoliko velikih obećanja. Ono da ćemo, kad mi dođemo na vlast, 'leba biti jeftiniji od žvakaće gume jer ćemo ga praviti od vode i vazduha, naš napaćeni narod je progutao takoreći u jednom dahu. Tim obećanjima zahvaljujući, ja sam zaposeo još petnaestak procenata našeg napaćenog naroda, što je već bio sasvim pristojan kapital. Ušao sam u Parlament, na sve televizije i u sve medije. No, moj privatni narod je sad, kao i svaki drugi kapital, trebalo stalno obrtati kako bi se što bolje oplodio. Na tom planu moja prethodna šibicarska znanja bila su od dragocene pomoći. Patriotskim besedama od jutra do sutra, u kojima sam uglavnom veličao svoju neverovatnu odanost našem napaćenom narodu, najpre sam ga ošamutio, potom zablesaveo i na kraju sludeo, tako da je on danas spreman da pođe za mnom i u vatru i u vodu, samo što ja više volim da sedim u nekom od svojih stanova nego da se tamo lomatam. Zato ja danas moj privatni narod ne bih menjao ni za kakve pare. Sve što danas imam stekao sam njegovom privatizacijom, uz pomoć svojih deset prstiju i ovih usta koja od tada ne zatvaram, boreći se za njegovo dobro.