Kad se Jednorog nasloni na frižider što hoda
Jednog jutra koje je ličilo na kraj pesme, Jednorog je sišao iz tramvaja po imenu Želja,,, Stanica nije imala ploču sa imenom, samo miris vanile i tišinu koja se čitala kao tiha uzdahnutost.
Hodao je pažljivo, da ne probudi asfalt. I tada ga je spazio _frižider. Ne običan, naravno. Hodao je sa dostojanstvom profesora koji zna odgovore, ali čeka pravo pitanje. Na sebi je imao magnete u obliku uspomena koje nikad nisu bile fotografisane.
_„Šta čuvaš unutra?“ _ pitao je Jednorog, ne usnama, već levim kopitom, onim koje koristi samo kada pita stvari koje niko drugi ne sme.
_„Ravnotežu“, odgovorio je frižider, „i nekoliko jogurta koji su odbili da isteknu.“_
Zastali su. Vreme je sedelo pored njih na klupi, žvakalo crvenu žvaku i pisalo stihove na parčetu hleba. Jednorog je naslonio rog na vrata frižidera i osetio kako mu pulsira metafora.
_„Imaš li mesta za jednu želju?“ _šapnuo je.
Frižider je otvorio vrata, a unutra,,, Unutra nije bilo ni svetla ni hladnoće. Samo ogledalo. I u ogledalu _Jednorog, onakav kakav je bio pre nego što je zaboravio da ume da sanja,,,
#_„Ima mesta,“ rekao je frižider, „ali samo ako više ne pitaš gde ideš. Već zašto si krenuo,,_#
U tom trenutku, tlo je na kratko zadrhtalo. Neko, negde, je poželeo isto,,,
A tramvaj po imenu Želja nastavio je dalje,,, bez njih,,,ali sa tragom njihove tišine zalepljenim za staklo prozora,,,
Jednog jutra koje je ličilo na kraj pesme, Jednorog je sišao iz tramvaja po imenu Želja,,, Stanica nije imala ploču sa imenom, samo miris vanile i tišinu koja se čitala kao tiha uzdahnutost.
Hodao je pažljivo, da ne probudi asfalt. I tada ga je spazio _frižider. Ne običan, naravno. Hodao je sa dostojanstvom profesora koji zna odgovore, ali čeka pravo pitanje. Na sebi je imao magnete u obliku uspomena koje nikad nisu bile fotografisane.
_„Šta čuvaš unutra?“ _ pitao je Jednorog, ne usnama, već levim kopitom, onim koje koristi samo kada pita stvari koje niko drugi ne sme.
_„Ravnotežu“, odgovorio je frižider, „i nekoliko jogurta koji su odbili da isteknu.“_
Zastali su. Vreme je sedelo pored njih na klupi, žvakalo crvenu žvaku i pisalo stihove na parčetu hleba. Jednorog je naslonio rog na vrata frižidera i osetio kako mu pulsira metafora.
_„Imaš li mesta za jednu želju?“ _šapnuo je.
Frižider je otvorio vrata, a unutra,,, Unutra nije bilo ni svetla ni hladnoće. Samo ogledalo. I u ogledalu _Jednorog, onakav kakav je bio pre nego što je zaboravio da ume da sanja,,,
#_„Ima mesta,“ rekao je frižider, „ali samo ako više ne pitaš gde ideš. Već zašto si krenuo,,_#
U tom trenutku, tlo je na kratko zadrhtalo. Neko, negde, je poželeo isto,,,
A tramvaj po imenu Želja nastavio je dalje,,, bez njih,,,ali sa tragom njihove tišine zalepljenim za staklo prozora,,,