Pantomima nemog filma
Tehnologija filmskog filma omogućila je da pantomima deluje u drugim medijima osim u pozorištu, uglavnom zbog toga što tehnologija filmskih filmova do kasnih 1920-ih nije imala kapacitet da utisne zvuk na sliku. Glumci, scenaristi i reditelji nisu se mogli osloniti na glasove koji će pričati kinematografske priče; glumci su zato morali da razviju pantomimične akcije kako bi komunicirali emocije ili definisali likove koje su igrali. Prilagođavajući se novoj tehnologiji, pantomima je postala manje zavisna od kvaliteta koje su je definisale i oblikovale u pozorištu, i kao rezultat, dobila je modernistički aspekt definisan novom tehnologijom, iako je, kao što je ranije primećeno, pantomima zapravo anticipirao nemi bioskop, kao u melodramskim scenarijima Audinota i Cuveliera i u drevnoj rimskoj pantomimiji, gde je interpelator funkcionisao na način sličan upotrebi međunaslova u nemim filmovima. Dok su mnogi glumci sa pozorišnim predznanjem razvijali karijeru u nijemim filmovima, pantomimični glumci iz pozorišta retko su se ikad upuštali u novi medij, a oni koji su to činili bili su najverovatnije jednako plesači kao i pantomima: Grete Viesenthal, Grit Hegesa, Anita Berber, Rita Sacchetto, Leni Riefenstahl, Anna Pavlova, Stacia Napierkovska, Charlotte Viehe, Georges Vague, Severin.
Stoga su uglavnom izvođači bez pozadine u pantomimi, onako kako je evoluirala u pozorištu, oblikovali pantomimične stilove glume u nijemom filmu, a mnogi izvođači nisu imali pozadinu ni u pozorištu. Štaviše, nisu samo glumci oblikovali kinematografsku pantomimičnu predstavu. Film je medij slike, a ne izmišljena stvarnost. Kao takvi, pantomimični performansi na filmu odvijali su se kao bliski odnos između tela izvođača i postavljanja fotoaparata, fotografskog osvetljenja, montaže i raznolikosti scenskog okruženja, pri čemu su se mnogi pantomimični prizori odvijali u prirodnim ili „stvarnim“ prostorima ili u posebno dizajniranim studijskim scenografijama. koje je bilo nemoguće reprodukovati u pozorištu.
