Veoma interesantan tekst.
“Svi očevi su isti”, mirno zaključi ona, žena moga prijatelja. Žena koju bih trebala da volim jer je i on voli. Žena koja bi trebala da mi se sviđa, jer je njegova izabranica. Žena koju ja, usljed duge historije prijateljevanja sa njenim mužem, treba da prihvatim kao svoju prijateljicu. A meni se ona nimalo ne dopada. Mirno pijem svoj sok, i jedem neukusan kolač koji treba da pohvalim kao ukusan, jer ga je ona napravila. Mirno palim sedmu cigaretu u sat vremena, i iskaljujem svoj bjes tako što pepeo otresam kao da je od gvožđa. Jer ja, zarad duge istorije i kvalitetnog porijekla prijateljstva sa njenim mužem, treba da je prihvatim. Treba da prihvatim i to što mi je usred vožnje zgrabila desnu ruku i prijetećim glasom počela pričati o isprekidanim linijama života i ljubavi. Treba da prihvatim i da su boje njegovih zidova neodgovarajuće. Treba da prihvatim i da je njeno porijeklo bolje od muževog.
Sa osmijehom sam joj rekla da ne vjerujem u babine gatke. Sa osmijehom sam joj rekla i da joj je kolač ukusan, i da su boje zidova stvar ličnog ukusa. Sa osmijehom sam joj rekla i da nije bitno odakle dolazimo već kuda idemo. Ali, ona je bacila kamen na stol. Kamen koji ne mogodoh gurnuti ispod stola kao što gurnuh i ostale, već izustih, mirno, bez imalo prijetnje u glasu: “Nisu svi isti.”
A, ona onaj kamen, vrući kamen prevrće u ruci, i priča o svom ocu. Priča o mom ocu. Priča o ljubavi, porijeklu i isprekidanim linijama života i ljubavi na mom dlanu. Priča da na mom dlanu nema djece, i da ih nikad neće ni biti.
Neke tradicije, i neke ljubavi treba ubiti na samom početku. Neke porodice, trebaju da zamru. Neka djeca, ne trebaju nikad spoznati roditeljsku ljubav. Neki prijatelji, trebaju ostati u prošlosti. Neko kamenje, treba gurnuti nogom pod stol, sve dok se ne ohladi i ne zaboravi. Jer vrelo kamenje, na stolu, uvijek ostavi izgorjeli trag. Stol, možeš zamijeniti, ali onu ploču, naše duše, nikad. Na njoj uvijek ostaju ožiljci plamena.
By K.K.
Izvor net
“Svi očevi su isti”, mirno zaključi ona, žena moga prijatelja. Žena koju bih trebala da volim jer je i on voli. Žena koja bi trebala da mi se sviđa, jer je njegova izabranica. Žena koju ja, usljed duge historije prijateljevanja sa njenim mužem, treba da prihvatim kao svoju prijateljicu. A meni se ona nimalo ne dopada. Mirno pijem svoj sok, i jedem neukusan kolač koji treba da pohvalim kao ukusan, jer ga je ona napravila. Mirno palim sedmu cigaretu u sat vremena, i iskaljujem svoj bjes tako što pepeo otresam kao da je od gvožđa. Jer ja, zarad duge istorije i kvalitetnog porijekla prijateljstva sa njenim mužem, treba da je prihvatim. Treba da prihvatim i to što mi je usred vožnje zgrabila desnu ruku i prijetećim glasom počela pričati o isprekidanim linijama života i ljubavi. Treba da prihvatim i da su boje njegovih zidova neodgovarajuće. Treba da prihvatim i da je njeno porijeklo bolje od muževog.
Sa osmijehom sam joj rekla da ne vjerujem u babine gatke. Sa osmijehom sam joj rekla i da joj je kolač ukusan, i da su boje zidova stvar ličnog ukusa. Sa osmijehom sam joj rekla i da nije bitno odakle dolazimo već kuda idemo. Ali, ona je bacila kamen na stol. Kamen koji ne mogodoh gurnuti ispod stola kao što gurnuh i ostale, već izustih, mirno, bez imalo prijetnje u glasu: “Nisu svi isti.”
A, ona onaj kamen, vrući kamen prevrće u ruci, i priča o svom ocu. Priča o mom ocu. Priča o ljubavi, porijeklu i isprekidanim linijama života i ljubavi na mom dlanu. Priča da na mom dlanu nema djece, i da ih nikad neće ni biti.
Neke tradicije, i neke ljubavi treba ubiti na samom početku. Neke porodice, trebaju da zamru. Neka djeca, ne trebaju nikad spoznati roditeljsku ljubav. Neki prijatelji, trebaju ostati u prošlosti. Neko kamenje, treba gurnuti nogom pod stol, sve dok se ne ohladi i ne zaboravi. Jer vrelo kamenje, na stolu, uvijek ostavi izgorjeli trag. Stol, možeš zamijeniti, ali onu ploču, naše duše, nikad. Na njoj uvijek ostaju ožiljci plamena.
By K.K.
Izvor net
