...ovi su redovi htjeli da pjesma budu..

...kad bi mogla
da li bi zapjevala
kao sto si pjevala
ti
koja si voljela gdje nijesi sjela djevojko
i djevojcice
snova tvojih
mene svakako nema
i ne odlucujem
sve sto sam vidio i osjetio bilo je kao san od kojega
se klonimo
i tu solju ne pokazujemo
da te sretem
kad bi ta uklet me snasla
i ako bi se snasla
ne bih volio jer popravka je to vjecna
koja drugost kiti poniznostima i lazima
ja ne postojim ni za sebe u oblastima koje su bile otvorene u danima malim
a poslije
poslije ni bilo
to se samo snilo
i postoje samo slike koje smo pozutjele vidjeli
i strahovali
da li su se ikad ikome desile te jesenjosti koje kaplju kisama ne zavrsenim

mala i kratka postojanosti
onim koje sam htio da moje budu...
..da budu
a ,
ne bjese dovoljno moje htjenje...
...
 
Koji je to trenutak kada stih se lomi i prelazi u storiju?

U kom momentu duše prelaze jedna u drugu i večito se dopunjavaju?
U kom momentu se duše prazne i razdvajaju i poeziju u priču prevode?

Da li je to trenutak kada prepuni se čaša snova i suze poteku sećanju u susret?
Ili je to, kada drhteći od emocija ugušenih, rima prelazi u san kojega se klonimo?
Da li je to kada prigrlimo snove za sećanje, a drugost učinimo nepostojećom?
Ili je to kada vreme iscuri iz stiha i jesenjim kapima natopi požutele osmehe?
Da li je to, kada si poželeo da si slep da ne bi video da je nema?
Ili je to kada si shvatio da si je voleo tako dugo, da bi sada prestao?
Reci, faraonne....
 
Poslednja izmena:
...sve to Soradze, sve zajedno i onaj vjecni Upit odakle je
i zasto mjesto nije nijedno
prikladno
zato ljepotu divljina mami
divljina u svemu
a tihost noci
ili jutarnji snjegopad
kao mitska pozivnica
za u sume i rijetke padine...
...hvala ti Prijateljice sa ovom pitanjima
koja ustvari i pogadjaju
sta se to klupcalo po stomaku...:zag:
 
...Sf.
...te sirene i moraju postojati
samo se iz velikih nemira
radjaju cike delfina
a oni samo mirnocu i prolece donose...
..i osmjehe 'pozutjele' plime spiraju
talasima sa dalekih ostrva
snagama
napojeni
snagama smijeha i nabujalosti
neke tamo zmijolike mladosti
i miris im se od obale siri
od obala do suma...
carobnost i neobjasnjivost obraslosti
razjasnjava
ta divlja donesenos
i pitanje je tesko
prihvatiti i da li je prihvatljivo...
...lijepu si raspravu pocela Sf.
.:hvala::heart:
 
"a ,
ne bjese dovoljno moje htjenje..."
Koliko je naših htjenja ostalo zatvoreno negdje u hodnicima prošlosti...prišuljaju se tek ponekad, da poremete mir i podsjete na nešto što je moglo, a opet bilo nije...i pitanje koje je uvijek tu, da nas povede u neka druga prostranstva:...da smo više htjenja imali, šta bi danas drugačije bilo? :)

Lijepa pjesma, Prijatelju moj... :zag:
 

Back
Top