Osvedoceni srboljubci-TOP5

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Svet je voleo malu Kraljevinu Srbiju
Antonije Đurić

Odavno nema ledi Pedžet, nema je u životu već pola veka, ali je ima u molitvama, u letopisu našeg hrama u Londonu, ima je u spomenicama posvećenim njenom imenu i njenim darovima, ima je u sećanjima, u blagodarnosti onih čije je ratne rane zaceljivala, u srpskoj ratnoj siročadi koju je odevala i hranila u sirotištima koje je ona otvarala...

Ima te blagodarnosti i u našim studentima koje je ona školovala po svetu, ali i u crkvi Svetog Save u Londonu i Domu Episkopa Nikolaja: gotovo sve čime se vernici služe darovi su ledi Pedžet.
Ledi Pedžet je velika dobrotvorka srpskog naroda.
Ne kaže se uzalud: Čudni su putevi Gospodnji.
I ljudski tragovi koji ostaju na tim putevima. Da nije tragova sve bi pokrio zaborav. Da nije bilo visprenog srpskog diplomate Koste A. Pavlovića i njegovih zapisa, objavljenih pre pola veka u „Glasu kanadskih Srba“, ne bi danas u Pravoslavlju bilo ni uzbudljive priče o nenadmašnoj dobrotvorki ledi Pedžet.
Gotovo svako otkriće počinje rečima: da nije bilo... Da nije bilo onog veličanstvenog spomenika na Kalemegdanu, možda ne bismo znali koliko nas je u sudbonosnom vremenu volela Francuska.
Zna li srpska prestonica da bezmalo devet decenija nosi orden francuske Legije časti? Orden je Beogradu uručio čuveni vojskovođa maršal Franše D’ Epere?
Jesu li današnji Francuzi s radošću gledali kako savezničke bombe razaraju Beograd, onaj isti Beograd koji su odlikovali njihovi očevi i dedovi, koji su sa srpskim vojnicima bili u istom rovu?!
Da bi posvedočio svoju neizmernu ljubav prema maloj Srbiji, čuveni francuski profesor sa Sorbone i pisac Luj Kordije naučio je srpski jezik i pisao na ćirilici. Znaju li to današnji Francuzi? Znaju li to oni koji predvode francusku naciju?
Da li je Francuska zaboravila svog admirala Geprata, komandanta sredozemne flote, koji je u Bizerti otpasao svoj admiralski mač i položio ga pred noge jedne nesreće Srpkinje koju su silovali austrougarski vojnici. Ta Srpkinja bila je najpotresniji simbol stradanja srpskog naroda. Admiralov mač pred njenim nogama bio je najdublji znak poštovanja prema srpskoj naciji.
Možda su nove generacije Francuza zaboravile reči ovog čuvenog admirala koje je uputio junakinji Milunki Savić pored njene ranjeničke postelje: „Ozdravi, kćeri, Francuska te moli!“ Admiral Geprat u Beogradu nije zaboravljen - važna ulica nosi njegovo ime.
A ta Milunka Savić, jedva pismena seljanka iz okoline Raške, nosila je na svojim ponositim grudima dve francuske Legije časti i dva ordena Karađorđeve zvezde s mačevima. Tek kad je u krvavom boju ranjena u grudi, lekari su otkrili da je muško. Ljubav prema otadžbini navela je mladu devojku da se preruši i pojavi na vatrenom položaju...
Nekad se engleska nacija ponosila što je njena dobrovoljna bolničarka u Srbiji Flora Sands bila počasni kapetan srpske vojske.
Srbija nije zaboravila svoje dobrotvore. I danas, posle tolikih decenija, građani Bajine Bašte cvećem kite grob i spomenik Eveline Haverfild koja je u ovoj nekadašnjoj varošici, u vreme velikog rata, otvorila bolnicu i u njoj negovala ranjene i bolesne.
Moglo bi se komtno reći da je svet voleo mali Kraljevinu Srbiju u čije je srce mogao da stane taj isti svet. Zašto je svet voleo malu Srbiju?
Svakako i zato što mala Srbija nije uzmicala pred neslobodama i tiranima Zato što mala Srbija nikoga nije ugrožavala, nije prelazila tuđe granice, ali je svoju nezavisnu državu umela da čuva i brani. Kad Beč i Pešta ultimativno traže da njihova komisija u Beogradu ispita okolnosti u kojima je u Sarajevu ubijen Franc Ferdinand, mala Kraljevina Srbija odbija ultimatum moćnika: ne može se po srpskoj prestonici vršljati, ne mogu špijuni raznih boja i kalibara da se muvaju po nezavisnoj državi.
Mala Srbija pružala je dokaze svetu da je njena praiskonska etika ugrađena u moralni kodeks čovečanstva, u sveopšte vrednosti slobode i demokratije. Najbolje se to videlo u zakonu o štampi koji je imao samo jednu rečenicu: „Štampa u Kraljevini Srbiji je slobodna!“ Ni reč više, ni slovo. A etika vojnika posvedočena je onog časa kad je neoprezni srpski vojnik, obuzet gnevom, ošamario austrijskog zarobljenika, pa je izveden na vojni sud: „Vrhunska etika srpskog naroda iskazana je rečima Majke Jevrosime svome sinu Marku Kraljeviću: „Nemoj, sine, govoriti krivo ni po babu ni po stričevima, već po pravdi Boga istinoga. Bolje ti je izgubiti glavu nego svoju ogrešiti dušu“.
Svet svakako zna da ona krilatica „brat je mio, ma koje vere bio - samo neka je čovek“ nije nikla u Evropskoj uniji, nego u Srpskoj pravoslavnoj crkvi koja poštuje druge vere i nacije.
Da podsetim na jedan ratni događaj kojim se bavila svetska štampa. Posle proboja Solunskog fronta, kada su srpski vojnici jurišali u porobljenu otadžbinu, na tom putu se isprečila jedna manja bugarska jedinica. Uzalud ih srpski vojnici pozivaju da se predaju, Bugari neće ni da čuju, stalno sipaju olovo. Srpski vojnici opkoliše tu malu jedinicu i raniše njenog starešinu. Ostali bugarski vojnici pobacaše puške i predadoše se. Kivni zbog otpora i ranjavanja jednog narednika, srpski vojnici su pomišljali da kazne Bugare, ali ih je starešina upozorio ovim rečima: „Pazite, vojnici, mi smo do pre nekoliko minuta bili neprijatelji, oni su pucali u nas, ali sada, bez oružja i zarobljeni, oni više nisu naši neprijatelji, oni su - ljudi...
Uzalud ćemo prelistavati ratnu istoriju sveta - takve primere nećemo naći.
A nećemo naći ni ovakve primere ljubavi prema otadžbini. Kad je jedan francuski lekar saznao da su dva sina srpskog generala, i oni oficiri, ranjeni iz puške, izrazi čuđenje: „Ma, zar je moguće da i sinovi generala ginu na prvoj vatrenoj liniji?“ Jedan srpski ranjenik, rodom iz Šumadije, uze da mu to ovako objasni: „Vidite, doktore, mi Srbi imamo različite očeve, ali imamo samo jednu majku - Otadžbinu i za njenu slobodu ginemo svi bez razlike!“
Nisu svi tragovi plemeniti. Da nije onog metka u čelu Pantokratora u maloj crkvi Karađorđevića na Dedinju, ne bismo znali da su srpski bezbožnici jurišali na Boga, misleći da će ga usmrtiti kako bi oni postali gospodari Neba i Zemlje.
Sada: kuku i lele! Gde smo se ovo našli?
Nije, naravno, Srbija ni danas lišena ljubavi svojih iskrenih prijatelja u svetu, ali o tome drugom prilikom, jer je ovaj prilog najviše posvećen ledi Pedžet.
Da kažemo, najpre, da je većina Pedžeta bila u vojsci, diplomatiji, ratnoj mornarici. Mnogi među njima bili su u vezi sa Srbima. Admiral lord Klarens Pedžet, krstareći po Jadranu posetio je Petra Petrovića Njegoša na Cetinju; svekar ledi Pedžet, ser Ogastas, kao britanski ambasador u Beču družio se s kraljem Milanom Obrenovićem; otac ledi Pedžet, general ser Artur dolazio je u Niš da bi u ime kralja Đorđa Petog predao vojvodi Radomiru Putniku visoko englesko odlikovanje. Muž ledi Pedžet, ser Ralf, bio je britanski poslanik u Beogradu od 1910. godine. Tako je ledi Pedžet u svojoj dvadeset devetoj godini života upoznala srpsku prestonicu. Bilo je to vreme velikih sloboda u Kraljevini Srbiji koje se, nažalost, nikad više neće ponoviti. Bog i Karađorđevići darivali su srpskom narodu najviši stepen slobode...
Ledi Pedžet će uskoro upoznati najsurovije lice rata u svim njegovim grozotama, nakaznostima, sa ranjenicima, zarobljenicima, epidemijama... Bilo je to vreme Prvog balkanskog rata. Zna se da je Srbija u ovaj rat ušla s neviđenim žarom jer nije mogla da se ogluši o vapaje svoje braće u staroj i južnoj Srbiji koji su bili pod turskim jarmom. Tada je ledi Pedžet osetila polet srpskog naroda, njegovu težnju za slobodom, želju da Kosovo, na sablji izgubljeno, bude i na sablji vraćeno. Planula je njena velika ljubav prema Srbiji, naročito prema srpskom seljaku, običnom srpskom vojniku koji je znao kako se brani sloboda...
U Beogradu su otvorene prve vojne bolnice, a ledi Pedžet je bila među prvim dobrovoljnim bolničarkama. Previjala je ranjenike, hranila ih, ribala podove, iznosila krvave zavoje... Tešila srpske ranjenike, govorila da njihove rane nisu uzaludne, da je krv prolivena za otadžbinu nešto najdragocenije što daju. Ubrzo posle oslobođenja svih srpskih krajeva od turske vlasti, buknuo je novi rat, još žešći, još krvaviji od prethodnog - rat sa Bugarima. Nema predaha, nema spokoja ni za ledi Pedžet. A nesreće se ređaju - moćna austrougarska carevina kidiše na malu Srbiju s namerom da je izbriše s lica zemlje. Junački se odupire Srbija, brani svaku stopu svoje otadžbine, ali teška bolest, pegavi tifus, hara Srbijom, ali tu je opet ledi Pedžet. Ona odlazi u London, ali na kratko, ne da se odmori, nego da se napregne kako bi njena otadžbina pomogla maloj Srbiji. Ona preuzima komandu nad velikom britanskom sanitetskom misijom i brodom krcatim sanitetskim materijalom kreće preko Soluna za Skoplje...

Čitav članak:
http://pravoslavlje.spc.rs/broj/979-980/tekst/svet-je-voleo-malu-kraljevinu-srbiju/print/lat
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top