Naziv trbušni ples potiče od francuskog izraza franc. Dance Du Ventre, što znači „ples stomakom“. Ovaj ples se naziva još i „orijentalni ples“, a takođe se koristi i arapski naziv „el Raqsu el Sharqia“(arap. رقص شرقي, doslovno: „orijentalno plesanje”), odnosno „ples istoka“.Smatra se da vodi poreklo iz Egipta. Ovaj ples naglašava kompleksne pokrete torza.U Grčkoj ga obično zovu „CifteTelli“, a u Turskoj „Rakkase
Tragovi postojanja ovog plesa pronađeni su u Mesopotamiji, gdje su u hramovima pronađene gravure koje ocrtavaju nage plesače. Isti tip ovih gravura pronađen je i u egipatskim hramovima koji datiraju oko 1000. godina prije nove ere, kao i u Grčkoj.
Mnogi veruju da je ovaj ples nastao kao drevni ritual vezan za plodnost i rađanje deteta. Sveštenice su nekada bile takozvane „svete ljubavnice“, koje su svojim plesom prizivale Boginje plodnosti. Neki od tadašnjih pokreta identični su pokretima koji se danas izvode u modernom bliskoistočnom plesu. Postoje zapisi od nulte godine, koji opisuju plesačice sa Nila kao „vibrirajuće žene“.
Postojale su različite vrste plesačica: Gavaze - romske plesačice, koje su bile ulični izvođači bez naročitog obrazovanja i Avalim - dvorske plesačice. Avalim je bila obrazovana žena u sferi umjetnosti plesa i muzike koja ih je obučavala pokretima u plesu, sviranju instrumenata, recitovanju, računanju i osnovama astronomije. Od instrumenata su svirale oud (muzički instrument severne Afrike i jugozapadne Azije sličan lauti) i često su dolazile sa listom pjesama i poema koje bi mogle da izvode i recituju za publiku. Avalim izvođačice su se mogle iznajmiti u privatnom domu, ali za veoma veliku cenu. Ustiz je bio neka vrsta menadžera ovim plesačicama.
Ove dve vrste plesačica su imale veoma različite stilove plesa. Najčešće su ples izvodile žene ženama, odvajanje polova i umotavanje žena velom uslovljavao je islam, što potiče još iz Vizantije. Tokom otomanske vladavine u Egiptu je došlo do povećanja turizma i broja vojnika. Gavaze plesačice su u ovome vidjele brz način zarade, te su pratile vojničke kampove i plesale za vojnike. Osramoćen i ogorčen, tadašnji vladar, proterao je Gavaze igračice u Esnu (južni dio Egipta), da bi rešio problem. Za ovo vreme, mnogi slikari koje poznajemo kao orijentalne slikare, posetili su Egipat, Maroko i Tunis. Naslikali su mnoga prelepa dela, predstavljajući plesačice i hareme. Pošto ovim umjetnicima obično nije bio dozvoljen ulaz u hareme, malo je vjerovatno da im dela opisuju stvaran haremski život.

Mnogi veruju da je ovaj ples nastao kao drevni ritual vezan za plodnost i rađanje deteta. Sveštenice su nekada bile takozvane „svete ljubavnice“, koje su svojim plesom prizivale Boginje plodnosti. Neki od tadašnjih pokreta identični su pokretima koji se danas izvode u modernom bliskoistočnom plesu. Postoje zapisi od nulte godine, koji opisuju plesačice sa Nila kao „vibrirajuće žene“.
Postojale su različite vrste plesačica: Gavaze - romske plesačice, koje su bile ulični izvođači bez naročitog obrazovanja i Avalim - dvorske plesačice. Avalim je bila obrazovana žena u sferi umjetnosti plesa i muzike koja ih je obučavala pokretima u plesu, sviranju instrumenata, recitovanju, računanju i osnovama astronomije. Od instrumenata su svirale oud (muzički instrument severne Afrike i jugozapadne Azije sličan lauti) i često su dolazile sa listom pjesama i poema koje bi mogle da izvode i recituju za publiku. Avalim izvođačice su se mogle iznajmiti u privatnom domu, ali za veoma veliku cenu. Ustiz je bio neka vrsta menadžera ovim plesačicama.
Ove dve vrste plesačica su imale veoma različite stilove plesa. Najčešće su ples izvodile žene ženama, odvajanje polova i umotavanje žena velom uslovljavao je islam, što potiče još iz Vizantije. Tokom otomanske vladavine u Egiptu je došlo do povećanja turizma i broja vojnika. Gavaze plesačice su u ovome vidjele brz način zarade, te su pratile vojničke kampove i plesale za vojnike. Osramoćen i ogorčen, tadašnji vladar, proterao je Gavaze igračice u Esnu (južni dio Egipta), da bi rešio problem. Za ovo vreme, mnogi slikari koje poznajemo kao orijentalne slikare, posetili su Egipat, Maroko i Tunis. Naslikali su mnoga prelepa dela, predstavljajući plesačice i hareme. Pošto ovim umjetnicima obično nije bio dozvoljen ulaz u hareme, malo je vjerovatno da im dela opisuju stvaran haremski život.