Ja sam pisac koji nikad u životu knjigu napisao nije
Ja sam kuvar u čijem restoranu jedem samo ja
Ja sam slikar bez štafelaja, ja sam svirac od kog akordi beže
Ja idem putem koji koracima stvaram i gledam život dok pevam u sebi:
Nekad sam bio ja
Tamo gde su kiše padale
Po celu noć, po celi dan
Samo da bi reke stvorile
Nekad sam bio i ja
Tamo gde su polja cvetala
Polja cvetala
Svetlom svemira
A sad živim u svetu u kojem vladaju glupi i nesrećni
Gde najmanje slobode imaju svi, a najviše niko
Gde strah zamenjuje ljubav i svi drhte sami pred sobom
Tu stojim i gledam i mislim se...
Šta vam je Ljudi? Kad ste se tako izgubili? Gde vam je nestalo herca?
Zar je toliko teško smejati se?
Plašite se poljupca. Plašite se nežnosti.
Šta mislite gde ćete tako završiti?
Hoćete li doveka čučati u istom kutu, ***** li vas!
Evolucija je u onom pravcu, alo!
Da, da, tu iza duge. A duga vam je u očima, zar je ne vidite?
Pa, pogledajte u oči svog prijatelja, pogledajte u oči svog deteta!
Zakoračite već jednom!
Vratite se gde ste bili!
Vratite se gde ste bili!
Vratite se gde ste bili!
Nekad sam bio ja
Tamo gde su kiše padale
Po celu noć, po celi dan
Samo da bi reke stvorile
Nekad sam bio ja
Tamo gde su polja cvetala
Polja cvetala
Svetlom svemira