krauterbox
Iskusan
- Poruka
- 5.492
@JABUCHILO
(navalilo mi se nekog posla, jedva glavu dižem)
Mene intuitivno poimanje ne zadovoljava, ja moram misliti da razumijem (što naravno ne znači i da stvarno razumijem), odnosno, ako ja kažem da je nacizam kao ideologija “pajapazjanija”, to nije zaključak donesen na osnovu intuitivne (nerazumske) spoznaje, nego je konkluzija koja je (da parafraziram Kanta) sklad spoznaje, sa predmetom koji se spoznaje, dobijene preko i kroz ranije stečena znanja i spoznaje, zatim kritičkog-analitičko intelektualnog potencijala i metode nauke koja mi je profesija.
Tu konkluziju ja ne shvatam kao istinu, istina je kraj spoznaje. Istina je konzerviranje jednog segmenta moje svijesti, te je stoga i njezina redukcija, pošto se ona sa metastaziranjem stava u istinu, sužava isključivo za primanje sadržaja koje odgovaraju toj ideji sada uzdignutoj u metafizičku sferu.
Istinu ja shvatam, upravo onako kako je Berđajev definiše, kada kaže da je ona beskonačni zadatak.
Ovo posljednje sam napisao i zbog ovoga
Jesam li ja Tebe i u jednoj našoj diskusiji ikada u išta ubijedio? Ne vjerujem, a nisi ni Ti mene, ali sam nakon tih naših diskusija jedan dio svojih argumenata morao ili preispitati ili ojačati ili čak odbaciti kao nedovoljno jake.
Kroz naše diskusije ja sam takođe i dobio i izgradio nove argumente i što je najvažnije sada sam mnogo bolje upoznat sa stavom koji je dijametralno (ili manje) suprotan od mojeg.
Dekonstrukcija tvojih argumenata je legalno htijenje. Tvoj i moj stav po pitanju samodržavlja problematiziraju to pitanje, odnosno na Tvom i mojem mikronivou problem ne postoji. Problem se pojavljuje sa diskrepancijom naših stavova i nestaje ili sa njihovom harmonizacijom ili sa dezavuizacijom jednog od njih (sjetih se Staljina i onog njegovog – postoji čovjek, postoji problem; nema čovjeka, nema problema), a i jedno i drugo se odvija kroz analizu argumentacije tih stavova.
Taj proces nije odvojen, nego je po meni ključan za, kako Ti to kažeš, “dekonstrukcija samog problema”.
Takođe moram primjetiti da mi se čini da nisi objektivan kada to malo-prije pomenuto htijenje vežeš samo za mene, šta je npr. Tvoj motiv bio kada si se javio na moje opservacije po pitanju odnosa Crkve i države ili shvatanja nacije?
Tačno ja sam se složio sa tim, ali iskreno ja to ne smatram nekim ekskluzivnim kvalitetom vezanim za Vizantiju. Ništa manja nije bila nezavisnost “kralja kraljeva” iz Ninive, a da ne pominjemo npr. bagdadskog kalifa Mamuna.
Položaj vizantijskog cara unutar hrišćanske vaseljene proizilazi iz translatio Imperii , ali i iz učenja po kojem zemaljski red stvari mora da podražava onaj na nebu, znači jedan Bog i jedan car (o ovome ima izuzetna studija jednog našeg istoričara, ali ubij me, ne mogu se sjetiti o kome se radi).
No to učenje u praksi je slabo “radilo”. Krunisanjem Karla Velikog napravljen je presedan koji je onda postao česta pojava.
Vladavina Vizantije nad drugima nije imala veze sa nekakvim pravom cara da vlada ostalima, nego je isključivo bila povezana sa ekonomskom i vojnom moći Vizantije i kretala se u okvirima ili totalnog pokoravanja ili klasičnog sizerensko-vazalnog odnosa.
Odnos cara i naroda ... pa ne znam trebalo bi pitati Kopte ili sirijske nestorijance ili možda Jermene, njihovo podaništvo je žrtvovano zarad pravovjernosti. Vjerska politika Vizantije je nevjerovatan primjer autodestruktivnosti.
Odnos pravovjernih prema caru, e tu ima i istočne tradicije shvatanja vladara, kao i hrišćanske sakralizacije carske ličnosti, koja je počela odmah sa Konstantinom.
O tim iracionalnim izvorima formiranja političke vlasti i mehanizmima institucinalizacije harizme veoma interesantno piše Bulanže u svojoj knjizi “Istraživanje izvora orijentalnog despotizma”.
Tu dolazimo i do ruskog cara i za njegov status ogromne zasluge ima vjekovna propaganda Crkve, koja se u Moskoviji još više nego u Vizantiji isprepletala sa državom.Veoma važno je i to što je izolovanost Moskovije onemogučila podrobnije upoznavanje sa sa pravnim idejama kasne antike .
Tako da se u monaškim djelima s početka 16 v. može primjetiti samo uticaj Platona i njegovog učenja o zatvorenoj vladavini kralja-mudraca, koje će u Moskovskoj recepciji biti shvaćena i preobražena u vladara apostolima podobnog (isoapostolos), pa čak i vladara koji je bio živa slika Boga.
Ruski car u spisima Josifa Sanjanina, Filoteja i Ivana Peresvetova je pomirenje principa imperiuma i volje Gospoda. I kao što je Platonovo učenje o idejama uticalo na pojavu idealnih oblika na ruskim (o čemu Ti sigurno više znaš) ikonama tako je i uticalo i na idealizaciju predstave cara.
Sa svakim novim carom, stari će seliti na ikonostase crkava u koje će sa strahopoštovanjem prilikom službi buljiti bezimene generacije seljaka, kojima će s vremena na vrijeme monasi lutalice pričati o gradu koji se po padu uzdigao na nebo, o princezi iz tog grada koju je sam Gospod poslao da postane ruska carica i da od Moskve napravi treći Rim, a od njezinog cara, čije su predke čak i među faraonima našli, čuvara božanskog prijestola svete vaseljenske Crkve.
I tako vijekovima, potpomognuto statičnošću koja je imanentna selu poluazijske despotije, ova idealizacija se prenosila sve do momenta kada se pojavila potreba njezinog ‘naučnog’ uobličavanja, kojim bi se pariralo nadirućem liberalizmu.
Nekako mi je i to ekstravertno poimanje slobode manjkavo, njezin introvertni modalite nije samo privjesak već akcident koji je potvrđuje i učvršćuje.
(navalilo mi se nekog posla, jedva glavu dižem)
O.K.
I tu je jedna bitna razlika između Tebe i mene.
Mene intuitivno poimanje ne zadovoljava, ja moram misliti da razumijem (što naravno ne znači i da stvarno razumijem), odnosno, ako ja kažem da je nacizam kao ideologija “pajapazjanija”, to nije zaključak donesen na osnovu intuitivne (nerazumske) spoznaje, nego je konkluzija koja je (da parafraziram Kanta) sklad spoznaje, sa predmetom koji se spoznaje, dobijene preko i kroz ranije stečena znanja i spoznaje, zatim kritičkog-analitičko intelektualnog potencijala i metode nauke koja mi je profesija.
Tu konkluziju ja ne shvatam kao istinu, istina je kraj spoznaje. Istina je konzerviranje jednog segmenta moje svijesti, te je stoga i njezina redukcija, pošto se ona sa metastaziranjem stava u istinu, sužava isključivo za primanje sadržaja koje odgovaraju toj ideji sada uzdignutoj u metafizičku sferu.
Istinu ja shvatam, upravo onako kako je Berđajev definiše, kada kaže da je ona beskonačni zadatak.
Ovo posljednje sam napisao i zbog ovoga
Ja se uvijek javljam kada me neki Tvoj stav zaintrigira. Tada ja izlazim sa svojim kontrastavom, branim ga i u stvari provjeravam snagu argumenata koji iza njega stoje.
Jesam li ja Tebe i u jednoj našoj diskusiji ikada u išta ubijedio? Ne vjerujem, a nisi ni Ti mene, ali sam nakon tih naših diskusija jedan dio svojih argumenata morao ili preispitati ili ojačati ili čak odbaciti kao nedovoljno jake.
Kroz naše diskusije ja sam takođe i dobio i izgradio nove argumente i što je najvažnije sada sam mnogo bolje upoznat sa stavom koji je dijametralno (ili manje) suprotan od mojeg.
Dekonstrukcija tvojih argumenata je legalno htijenje. Tvoj i moj stav po pitanju samodržavlja problematiziraju to pitanje, odnosno na Tvom i mojem mikronivou problem ne postoji. Problem se pojavljuje sa diskrepancijom naših stavova i nestaje ili sa njihovom harmonizacijom ili sa dezavuizacijom jednog od njih (sjetih se Staljina i onog njegovog – postoji čovjek, postoji problem; nema čovjeka, nema problema), a i jedno i drugo se odvija kroz analizu argumentacije tih stavova.
Taj proces nije odvojen, nego je po meni ključan za, kako Ti to kažeš, “dekonstrukcija samog problema”.
Takođe moram primjetiti da mi se čini da nisi objektivan kada to malo-prije pomenuto htijenje vežeš samo za mene, šta je npr. Tvoj motiv bio kada si se javio na moje opservacije po pitanju odnosa Crkve i države ili shvatanja nacije?
.
Tačno ja sam se složio sa tim, ali iskreno ja to ne smatram nekim ekskluzivnim kvalitetom vezanim za Vizantiju. Ništa manja nije bila nezavisnost “kralja kraljeva” iz Ninive, a da ne pominjemo npr. bagdadskog kalifa Mamuna.
Položaj vizantijskog cara unutar hrišćanske vaseljene proizilazi iz translatio Imperii , ali i iz učenja po kojem zemaljski red stvari mora da podražava onaj na nebu, znači jedan Bog i jedan car (o ovome ima izuzetna studija jednog našeg istoričara, ali ubij me, ne mogu se sjetiti o kome se radi).
No to učenje u praksi je slabo “radilo”. Krunisanjem Karla Velikog napravljen je presedan koji je onda postao česta pojava.
Vladavina Vizantije nad drugima nije imala veze sa nekakvim pravom cara da vlada ostalima, nego je isključivo bila povezana sa ekonomskom i vojnom moći Vizantije i kretala se u okvirima ili totalnog pokoravanja ili klasičnog sizerensko-vazalnog odnosa.
Odnos cara i naroda ... pa ne znam trebalo bi pitati Kopte ili sirijske nestorijance ili možda Jermene, njihovo podaništvo je žrtvovano zarad pravovjernosti. Vjerska politika Vizantije je nevjerovatan primjer autodestruktivnosti.
Odnos pravovjernih prema caru, e tu ima i istočne tradicije shvatanja vladara, kao i hrišćanske sakralizacije carske ličnosti, koja je počela odmah sa Konstantinom.
O tim iracionalnim izvorima formiranja političke vlasti i mehanizmima institucinalizacije harizme veoma interesantno piše Bulanže u svojoj knjizi “Istraživanje izvora orijentalnog despotizma”.
Tu dolazimo i do ruskog cara i za njegov status ogromne zasluge ima vjekovna propaganda Crkve, koja se u Moskoviji još više nego u Vizantiji isprepletala sa državom.Veoma važno je i to što je izolovanost Moskovije onemogučila podrobnije upoznavanje sa sa pravnim idejama kasne antike .
Tako da se u monaškim djelima s početka 16 v. može primjetiti samo uticaj Platona i njegovog učenja o zatvorenoj vladavini kralja-mudraca, koje će u Moskovskoj recepciji biti shvaćena i preobražena u vladara apostolima podobnog (isoapostolos), pa čak i vladara koji je bio živa slika Boga.
Ruski car u spisima Josifa Sanjanina, Filoteja i Ivana Peresvetova je pomirenje principa imperiuma i volje Gospoda. I kao što je Platonovo učenje o idejama uticalo na pojavu idealnih oblika na ruskim (o čemu Ti sigurno više znaš) ikonama tako je i uticalo i na idealizaciju predstave cara.
Sa svakim novim carom, stari će seliti na ikonostase crkava u koje će sa strahopoštovanjem prilikom službi buljiti bezimene generacije seljaka, kojima će s vremena na vrijeme monasi lutalice pričati o gradu koji se po padu uzdigao na nebo, o princezi iz tog grada koju je sam Gospod poslao da postane ruska carica i da od Moskve napravi treći Rim, a od njezinog cara, čije su predke čak i među faraonima našli, čuvara božanskog prijestola svete vaseljenske Crkve.
I tako vijekovima, potpomognuto statičnošću koja je imanentna selu poluazijske despotije, ova idealizacija se prenosila sve do momenta kada se pojavila potreba njezinog ‘naučnog’ uobličavanja, kojim bi se pariralo nadirućem liberalizmu.
Ne znam ... ovo o čemu Ti govoriš mi liči na monacistički ideal. Manastir u kojem iguman ili arhimandrit rješavaju sve konflikte, a tvoj jedini zadatak je da iznutra usavršavaš. Nekako mi je to defetistički, zato što sistem nema mogućnosti da ti kontroliše nutrinu treba mu prepustiti sve ono za šta ima mogućnosti.
Nekako mi je i to ekstravertno poimanje slobode manjkavo, njezin introvertni modalite nije samo privjesak već akcident koji je potvrđuje i učvršćuje.
Sadašnjost živim, a prošlost mi je profesija i u njoj ne vidim skoro ništa što bi trebalo ponovo probati, jedino što ne poznajem je budućnost ... a po prirodi sam optimista, tako da Ti je zaključak sigurno jasan.
