Rano jutro. Krećemo Maca i ja posle dve popijene kafice u ovo aprilsko praskozorje u selo. Prohladno je. Muzika tiho svira u kolima. Kako se krećemo tako se gube stanice, radio krči, pa se opet čuje jasan glas voditelja. Promiču kraj nas usnule njive, rosom pokriveni šumarci se bude. Sunce lenjo proteže svoje zrake preko zelene trave i mlade pšenice. Prepuštam se miru dok Maca vozi, ne mislim ni o čemu posebnom, samo plutam i osećam lepotu jutra........prazne glave a oko puni dušu.
Stigosmo. Stajemo da otvorim kapiju i da udjemo u dvorište. Kako sam je zatvorila kada je Maca uterao kola u avliju, tako videh nešto od čega mi je zastao dah. Skoro trideset godina dolazim u ovu avliju i nikada, ali nikada nije izgledala ovako. Lepota me obuze celu i ne idem dalje prema kući nego stojim tu i gledam kao opčinjena. "Vratiću se" obećah joj polazeći prema kući da se pozdravim kako valja sa starima.
Strpljivo me je čekala na istom mestu.



Sunce se jedva probijalo izmedju cvetova izvodeći slalom. Sva lepota u tom drvetu, sav život ovoga sveta u staroj krošnji. Stojim ispod milion latica i osećam se tako malenom, beznačajnom, nebitnom u svoj toj raskoši ali ne i nepotrebnom........nekako, stojeći ispod jabuke osećam se prijatno, domaće, opušteno........kao deo slagalice koji je na svom mestu.

Skoro, kada smo bili da beremo groždje, ulazeći u dvorište sačeka me lepotica. Presvukla je odoru koja je sada svečana, crveno-zlatna. Opet obećah da ću se vratiti. "Bože, kako si lepa" tiho rekoh .........a ona........lagano zanjiha grane i ispusti dve jabuke pred moje noge.
Stigosmo. Stajemo da otvorim kapiju i da udjemo u dvorište. Kako sam je zatvorila kada je Maca uterao kola u avliju, tako videh nešto od čega mi je zastao dah. Skoro trideset godina dolazim u ovu avliju i nikada, ali nikada nije izgledala ovako. Lepota me obuze celu i ne idem dalje prema kući nego stojim tu i gledam kao opčinjena. "Vratiću se" obećah joj polazeći prema kući da se pozdravim kako valja sa starima.
Strpljivo me je čekala na istom mestu.



Sunce se jedva probijalo izmedju cvetova izvodeći slalom. Sva lepota u tom drvetu, sav život ovoga sveta u staroj krošnji. Stojim ispod milion latica i osećam se tako malenom, beznačajnom, nebitnom u svoj toj raskoši ali ne i nepotrebnom........nekako, stojeći ispod jabuke osećam se prijatno, domaće, opušteno........kao deo slagalice koji je na svom mestu.

Skoro, kada smo bili da beremo groždje, ulazeći u dvorište sačeka me lepotica. Presvukla je odoru koja je sada svečana, crveno-zlatna. Opet obećah da ću se vratiti. "Bože, kako si lepa" tiho rekoh .........a ona........lagano zanjiha grane i ispusti dve jabuke pred moje noge.