1
Podigavši glavu
rešen u nameri istorije
u ispunjenog starog zaveta
za šta bi začet i rođen
kao plod Majstora i čovečice
krenu korakom olakšanja
stazom odbačenog
sa teretom čoveka i njegovim beznađem
ka granici svetlosti i tame
iza onih krupnih maslina
ka belom vrtu gde more nestaje
Dok su odnekud jecale žene i deca
a u vazduhu se osećao jod i so
2
Pritiska te
težina njegovog prijateljstva
maska vernosti
zveket metala u džepu
pritiska strašno pritiska
boja njegovih očiju
glas koji sakriva svetlost
istinu na lomači
A Tvoje prostrano srce
u imenom njegovom Juda
hrabrost daje i Tebi i Njemu
za vreme koje nadolazi
za zavet koji se mora ispuniti
3
Zakoračivši u izabrani grad
probijajući se kroz gomilu
znatiželjnih i lakovernih
koja viče gestikulira trči
maše palmovim grančicama
On ogluve
i ne ču više nikoga i ništa
samo je u čudu krupnim očima gledao
lica koja su tražila
lica koja su molila
lica koja su mržnju slikala
ikomešana tela
I uplašen slikom gomile
požele da se što pre izgubi
znajući da ih spasiti ne može
jer na njegova nejaka pleća
palo je teško breme
izmiritelja ljudskih taština
Odakle snage i moći
da ljude ispuni čistom ljubavlju
ako ni ovu gomilu čuti ne može
4
U šatoru
sedi jedanaest apostola
kao senke na platnu
plaču
u neverici o smrti izabranog
nad zdelom pšenice
ogrnuti bolom i strahom
Dvanaesti visi
leluja na vetru kao list
svele oskoruše
A On
razapetih krila
kao albatros u ribarskoj mreži
uhvaćen i nemoćan
gvožđem okovan
gleda umornim očima
opsene što prolaze
pod njegovim nogama
U šatoru
sedi jedanaest apostola
Na razmeđi između dve smrti
kušnji vere nespremni
kao deca bez roditelja zastrašeni
pred životom tek otpočelim
A on
na kraju kasno shvata
osnovna pravila kretanja toka istorije
sveobuhvatnost ovozemaljskog čuda
Majstora majstorstvo
I da oni nesretnici što čuče
i plaču
samo su deo kolorita
legende koja se ispreda
Podigavši glavu
rešen u nameri istorije
u ispunjenog starog zaveta
za šta bi začet i rođen
kao plod Majstora i čovečice
krenu korakom olakšanja
stazom odbačenog
sa teretom čoveka i njegovim beznađem
ka granici svetlosti i tame
iza onih krupnih maslina
ka belom vrtu gde more nestaje
Dok su odnekud jecale žene i deca
a u vazduhu se osećao jod i so
2
Pritiska te
težina njegovog prijateljstva
maska vernosti
zveket metala u džepu
pritiska strašno pritiska
boja njegovih očiju
glas koji sakriva svetlost
istinu na lomači
A Tvoje prostrano srce
u imenom njegovom Juda
hrabrost daje i Tebi i Njemu
za vreme koje nadolazi
za zavet koji se mora ispuniti
3
Zakoračivši u izabrani grad
probijajući se kroz gomilu
znatiželjnih i lakovernih
koja viče gestikulira trči
maše palmovim grančicama
On ogluve
i ne ču više nikoga i ništa
samo je u čudu krupnim očima gledao
lica koja su tražila
lica koja su molila
lica koja su mržnju slikala
ikomešana tela
I uplašen slikom gomile
požele da se što pre izgubi
znajući da ih spasiti ne može
jer na njegova nejaka pleća
palo je teško breme
izmiritelja ljudskih taština
Odakle snage i moći
da ljude ispuni čistom ljubavlju
ako ni ovu gomilu čuti ne može
4
U šatoru
sedi jedanaest apostola
kao senke na platnu
plaču
u neverici o smrti izabranog
nad zdelom pšenice
ogrnuti bolom i strahom
Dvanaesti visi
leluja na vetru kao list
svele oskoruše
A On
razapetih krila
kao albatros u ribarskoj mreži
uhvaćen i nemoćan
gvožđem okovan
gleda umornim očima
opsene što prolaze
pod njegovim nogama
U šatoru
sedi jedanaest apostola
Na razmeđi između dve smrti
kušnji vere nespremni
kao deca bez roditelja zastrašeni
pred životom tek otpočelim
A on
na kraju kasno shvata
osnovna pravila kretanja toka istorije
sveobuhvatnost ovozemaljskog čuda
Majstora majstorstvo
I da oni nesretnici što čuče
i plaču
samo su deo kolorita
legende koja se ispreda