Gedeon
Veoma poznat
- Poruka
- 13.519
Jako dobar članak Željka Porobije na Index-u
ROCK u Jugoslaviji počeo je skromno, s prepjevima i obradama inozemnih hitova. Onda su rockeri, kao, primjerice naš Drago Mlinarec, počeli skladati i vlastite pjesme, premda pod jasnim utjecajem inozemnih uzora. Praktički sve do kraja postojanja Jugoslavije, uvijek ste mogli slušajući nekog našeg izvođača pogoditi tko je utjecao, znalo je to katkad biti i više nego očito. Mi nismo znali kao tadašnji njemački krautrockeri uroniti u vlastiti svijet i proizvoditi nešto jedinstveno.
Malo originala
Istina, nisu svi bili tek puke ili blijede kopije britanskih i američkih glazbenika, znalo se to dodati i nešto vlastitog štiha, no nismo baš vrcali od originalnosti i inovativnosti. Isprike ako nekima sada kvarim uspomenu na dane mladosti, daleko od toga da kažem da te pjesme ili grupe nisu bile dobre, bavim se ovdje isključivo originalnošću.
Vrlo je malo onih, gledano desetljećima unatrag, koji su nudili prilično izvorni proizvod: ovako iz glave mi padaju na pamet Laibach, Haustor, Toma Bebić, novosadska Luna, Buldožer, Zabranjeno pušenje, našlo bi se tu još njih, da ne mislite kako sve gledam crno.
Ipak, kad god prebirem tko je u ex-Yu rocku bio originalan, prvo ime koje mi pada na pamet je Dušan Kojić Koja. Glazba s kojom je zapljusnuo jugoslavensku scenu osamdesetih godina nije postojala nigdje drugdje, on nikoga nije imitirao.
Svi nešto sviraju
Za sve glazbenike o kojima sam dosad pisao morao sam tražiti podatke u raznim izvorima. U tom je smislu Koja totalni izuzetak, pišem o čovjeku za kojega točno znam gdje je odrastao i kako je glazbeno sazrijevao. Jer, imao sam tu sreću da živimo u istom naselju, novobeogradskom bloku 45, takozvanom naselju Sunca, kojega su arhitekti projektirali za što ugodniji život radničke klase.
Nećemo sad o arhitekturi, nego više o jednoj činjenici čiju sam neuobičajenost shvatio tek nakon što sam se odselio: gotovo svi su nešto svirali. Nismo svi bili bogomdani za glazbu, ali nerijetko bih se zatekao u društvu od petnaestak mladih u kojemu bi svi poznavali makar površno neki instrument.
A u naselju koje je brojalo dvadesetak tisuća ljudi, među kojima puno mladih, to je značilo i hrpu raznih bendova.
Kojina generacija počela je u doba klasičnijeg rocka, njegov prvi bend Limunovo drvo nastupio je još 1977., nesvjestan onoga što se pojavom Ramonesa i Pistolsa zakotrljalo u Americi i Engleskoj. Ima nekih njihovih loših snimki po YouTubeu, to sami surfajte, na njima nema Koje, kasnije im se pridružio.
Nakon brojnih personalnih promjena u bendu, ostali su samo Milan Mladenović na gitari, Koja na basu i Ivica Vdović VD (čija je majka radila u mojoj osnovnoj školi), na bubnjevima. Klasični rock zamijenili su novim valom i nazvali se Šarlo Akrobata, kako se u vrijeme Kraljevine Jugoslavije glasilo umjetničko ime Charlieja Chaplina.
ROCK u Jugoslaviji počeo je skromno, s prepjevima i obradama inozemnih hitova. Onda su rockeri, kao, primjerice naš Drago Mlinarec, počeli skladati i vlastite pjesme, premda pod jasnim utjecajem inozemnih uzora. Praktički sve do kraja postojanja Jugoslavije, uvijek ste mogli slušajući nekog našeg izvođača pogoditi tko je utjecao, znalo je to katkad biti i više nego očito. Mi nismo znali kao tadašnji njemački krautrockeri uroniti u vlastiti svijet i proizvoditi nešto jedinstveno.
Malo originala
Istina, nisu svi bili tek puke ili blijede kopije britanskih i američkih glazbenika, znalo se to dodati i nešto vlastitog štiha, no nismo baš vrcali od originalnosti i inovativnosti. Isprike ako nekima sada kvarim uspomenu na dane mladosti, daleko od toga da kažem da te pjesme ili grupe nisu bile dobre, bavim se ovdje isključivo originalnošću.
Vrlo je malo onih, gledano desetljećima unatrag, koji su nudili prilično izvorni proizvod: ovako iz glave mi padaju na pamet Laibach, Haustor, Toma Bebić, novosadska Luna, Buldožer, Zabranjeno pušenje, našlo bi se tu još njih, da ne mislite kako sve gledam crno.
Ipak, kad god prebirem tko je u ex-Yu rocku bio originalan, prvo ime koje mi pada na pamet je Dušan Kojić Koja. Glazba s kojom je zapljusnuo jugoslavensku scenu osamdesetih godina nije postojala nigdje drugdje, on nikoga nije imitirao.
Svi nešto sviraju
Za sve glazbenike o kojima sam dosad pisao morao sam tražiti podatke u raznim izvorima. U tom je smislu Koja totalni izuzetak, pišem o čovjeku za kojega točno znam gdje je odrastao i kako je glazbeno sazrijevao. Jer, imao sam tu sreću da živimo u istom naselju, novobeogradskom bloku 45, takozvanom naselju Sunca, kojega su arhitekti projektirali za što ugodniji život radničke klase.
Nećemo sad o arhitekturi, nego više o jednoj činjenici čiju sam neuobičajenost shvatio tek nakon što sam se odselio: gotovo svi su nešto svirali. Nismo svi bili bogomdani za glazbu, ali nerijetko bih se zatekao u društvu od petnaestak mladih u kojemu bi svi poznavali makar površno neki instrument.
A u naselju koje je brojalo dvadesetak tisuća ljudi, među kojima puno mladih, to je značilo i hrpu raznih bendova.
Kojina generacija počela je u doba klasičnijeg rocka, njegov prvi bend Limunovo drvo nastupio je još 1977., nesvjestan onoga što se pojavom Ramonesa i Pistolsa zakotrljalo u Americi i Engleskoj. Ima nekih njihovih loših snimki po YouTubeu, to sami surfajte, na njima nema Koje, kasnije im se pridružio.
Nakon brojnih personalnih promjena u bendu, ostali su samo Milan Mladenović na gitari, Koja na basu i Ivica Vdović VD (čija je majka radila u mojoj osnovnoj školi), na bubnjevima. Klasični rock zamijenili su novim valom i nazvali se Šarlo Akrobata, kako se u vrijeme Kraljevine Jugoslavije glasilo umjetničko ime Charlieja Chaplina.
