Slika 1
Tog ponedjeljka bila sam još jedna obična četrnaestogodišnja gimnazijalka, na kursu italijanskog jezika. On je zakasnio. Čas je proticao, a on...Nije propuštao prilike da briljira. Da stvar bude gora, nisam ni ja. Nisam mogla da podnesem da neko bude bolji od mene. A bio je. Poslije tog časa se nije više pojavio. Nisam bila baš najsigurnija da je zapamtio kako se zovem
Slika2
Tog ponedjeljka bila sam samo još jedan student na prijemu za brucoše. Na drugom kraju hodnika ugledala njega. Da, onog istog kojeg sam upoznala sa četrnaest godina. Prišao je da razgovara sa mojom budućom koleginicom. Odlučila sam da se ponovo upoznam sa njim. Mislila sam da će ostati na tome, jer niam bila baš najsigurnija da je zapamtio kako se zovem.
Slika3
Tog petka sjedila sam u poslednjem redu amfiteatra 8. Crtala sam nasmijana lica i spremala se da ih podijelim u znak dobrodošlice ljudima koji su došli u posjetu mom fakultetu iz raznih krajeva svijeta. Onda se pojavio on. Opet. I morao je. Taj događaj nije mogao da prođe bez nekog ko briljira. Prišao mi je. Pravio se da nije baš siguran kako se zovem. Rekla sam mu ime još jednom. Pričali smo neko vrijeme i primijetila sam da uopšte ne potencira svoju briljantnost. Otišao je noseći smješka u rukama, a ja opet nisam bila baš najsigurnija da je zapamtio kako se zovem.
Slika4
Tog petka sam bila dvadesetogodišnjakinja sa tremom trinaestogodišnjakinje. Trebalo je da izađem sa onim. Našli smo se, naručili piće...Pričali smo. U očima sam mu vidjela želju da me poljubi. Poljubio me je. Tog momenta sam upala u prostor gdje vrijeme ne postoji i gdje postojimo samo on i ja. Samo nas dvoje. Poslije tog poljupca nisam baš bila najsigurnija kako se zovem.
Tog ponedjeljka bila sam još jedna obična četrnaestogodišnja gimnazijalka, na kursu italijanskog jezika. On je zakasnio. Čas je proticao, a on...Nije propuštao prilike da briljira. Da stvar bude gora, nisam ni ja. Nisam mogla da podnesem da neko bude bolji od mene. A bio je. Poslije tog časa se nije više pojavio. Nisam bila baš najsigurnija da je zapamtio kako se zovem
Slika2
Tog ponedjeljka bila sam samo još jedan student na prijemu za brucoše. Na drugom kraju hodnika ugledala njega. Da, onog istog kojeg sam upoznala sa četrnaest godina. Prišao je da razgovara sa mojom budućom koleginicom. Odlučila sam da se ponovo upoznam sa njim. Mislila sam da će ostati na tome, jer niam bila baš najsigurnija da je zapamtio kako se zovem.
Slika3
Tog petka sjedila sam u poslednjem redu amfiteatra 8. Crtala sam nasmijana lica i spremala se da ih podijelim u znak dobrodošlice ljudima koji su došli u posjetu mom fakultetu iz raznih krajeva svijeta. Onda se pojavio on. Opet. I morao je. Taj događaj nije mogao da prođe bez nekog ko briljira. Prišao mi je. Pravio se da nije baš siguran kako se zovem. Rekla sam mu ime još jednom. Pričali smo neko vrijeme i primijetila sam da uopšte ne potencira svoju briljantnost. Otišao je noseći smješka u rukama, a ja opet nisam bila baš najsigurnija da je zapamtio kako se zovem.
Slika4
Tog petka sam bila dvadesetogodišnjakinja sa tremom trinaestogodišnjakinje. Trebalo je da izađem sa onim. Našli smo se, naručili piće...Pričali smo. U očima sam mu vidjela želju da me poljubi. Poljubio me je. Tog momenta sam upala u prostor gdje vrijeme ne postoji i gdje postojimo samo on i ja. Samo nas dvoje. Poslije tog poljupca nisam baš bila najsigurnija kako se zovem.
