Veliku želju sam imao da se podsetim "D" odelenja i VG Maršal Tito, razmišljajući, setih se genijalnog govora prof. Tomovića na proslavi 30 godina mature jednoj od klasa, a moglo bi se primeniti na sve.
Sticajem okolnosti bio sam u Mostaru kada je Šale poginuo, utapajući bol za klasićem, naleteo sam na profu u jednoj od mnogobrojnih kafana u Mostaru, i svakog je od nas po imence znao, veliko je bogatstvo posedovao, ogromnu familiju je imao, sve nas je osvojio (ne prisvojio, već osvojio) i on je prirodno, bio naš.
Imao sam i neprijatnih duela sa njim, kao kada je muštrao mene i Delića(A odelenje) (fazon gradski i prigradski BG mangupi), sve što je činio, činio je da budemo ljudi.
Govor prof Miladina Tomovića, koji vredi za sve klase koje su prošle kroz VG:
"...Trideset godina u odnosu na vječnost i nije neko vrijeme. Pozvaću u pomoć Jesenjina: `...licem u lice, ništa se ne vidi, veliko se vidi na daljini...`Zato je, valjda, i trebalo čekati tri decenije da se donese zaključna ocjena i izvede stanje. Jeste li realno ocijenjeni na ispitu zrelosti? Nije ovo lament nad Vazduhoplovnom gimnazijom, nego potvrda da je ova škola imala pun rezon, da su njeni tvorci bili vizionari, generali Bubanj i Lončar, i da su obilježili jedno vrijeme.
Bolno je saznanje učitelja da nema više što da kaže svojim đacima, da se zamagljuje svako razmišljanje o budućnosti, a vraćanje prošlosti ostaje jedina utjeha kao rijeka koju su napustile obale. Sa radošću se sjećamo onih tuga koje su prošle, a sa tugom mislimo o isčezlim radostima, što nam daje unutarnju ravnotežu, do nemoćnog prihvatanja svih zbivanja u životu. Sve je prolazno osim ružnoće. I vrijeme kao kategorija je neprolazno, nama se samo čini da vrijeme teče. U stvari, ono nas samo kruni i troši. Vrijeme se može mjeriti prošlošću...
I sve se vraća: ptice selice, godišnja doba, vjetrovi, djetinjstvo se vraća kroz starost, roditelji kroz djecu, učitelji kroz učenike... Samo je zaborav kraj svih stvari.
Ja vas tražim u likovima golobradih dječaka, a Vama život izbrazdao lica, kao da ste za životni kredo uzeli da se mukama brže stari i dulje živi. Bila je jedna škola čudo, jedan grad neviđene ljepote i jedna zemlja predivna, i svojom ljepotom ukleta da nestane. Zato smo danas donijeli ovaj jubilej u zdanje ove gimnazije, koja je izrasla iz naše da bi se mi ulili u nju. Bit će to divno kad ovakve jubileje budemo slavili u našoj školi... Pod plavim nebom mostarskim, prije 34 godine okupljena ova generacija 15-godišnjaka, golobradih dječaka, došla je da stasa u ljude, odabrala je hrabrost za profesiju, da bi Vam zauvijek srce ostalo negdje na obalama Neretve.
Vi, što ste mostarske žute kiše ponijeli sa sobom kao prtljag u bijeli svijet, jer ste tamo živjeli bajku da su trešnje najsladje u Jasenici, da su grudi Mostarki izvajane u kamenu i da mirišu na majsku rosu. Vratite se danas u tu bajku kad ste prosipali dert po mostarskim sokacima, topili ljubavne jade u vinu kod Zuje, prvom čašicom i prvom cigaretom, prvim poljupcima i milovanjima ulazili na vrata života, da bi Vam sve ostalo bilo drugi put... Kao kod djevojke koja se prvi put prevari da bi svakom sledećem ljubavniku prosula priču da je on tek drugi, ali će prvog skrivati u srcu za nezaborav... Niste imali dileme, puzati ili letjeti, odabrali ste visine i let, zov visina, šapat zvijezda... Oprostite nam što nismo znali da unaprijed predvidimo najtežu lekciju iz istorije. Što je geografska karta, iz koje ste učili domovinu, zastarjela... Ali smo Vas istinski i nepogrešivo učili: Da će ljepota spasiti svijet, da je najveći smisao ljubav i da ona nema početak i kraj. Da je to jedna riječ, a u njoj su radnja, stanje i zbivanje...
Učili smo Vas da je čovjek čitav život dužan otadžbini, kao što se djetinjstvo boluje cijeli život. Dva sinonima, domovina i otadžbina, tako blizu a tako daleko! Domovina je gdje je dom, pa ih čovjek može imati više i može se mijenjati kao u latinskoj mudrosti - ibi bene patria est, domovina je gdje je dobro. A otadžbina je samo jedna, zemlja očeva i djedova, rodna gruda gdje se glavom udara kad se iz majke ispada. Ona nije košulja da se mijenja, njoj se pripada rođenjem, krvlju i tkivom...Uvijek je istorija na ovim prostorima tražila mnogo da bi nam dala malo. Kad je istorija poprimala miris krvi i ljudskog mesa, nove krvave bajke ispisuje naše pokoljenje. Nastade smutno vrijeme i nesretni narodi opet počinju pisati istoriju spomenicima. Vi zamijeniste himnu `Od Vardara...` nekim novim tekstom `Moji su drugovi biseri rasuti…` kao i svaka školjka koja od istog zrna pijeska napravi svoj biser, s tugom u zavežljaju, svatko od nas je uzeo svoj dio bola da bi se rasuli ovom planetom... Nismo dali odgovor gdje je sjeme zla, gdje je u tom besmislu smisao? Smisao je Vaše današnje okupljanje, kao i želja onih koji danas ne prisustvuju ovom značajnom trenutku, a u mislima su ovdje. Sve Vas srdačno pozdravljam, želim Vam još mnogo okupljanja.
Pozdravljam i one koje život odnese na drugu obalu, sa željom da Vas čistota duše brani od nanosa koje život ostavlja, a neka Vas gimnazijske klupe i dalje čuvaju da vas mržnja ne otruje. Neka Vam druženje bude sretno i prijatno!"
"D" odelenje:
Begic Radenko Pokojni
Boškocevic Zoran, Štrpce (Ćifurak)
Ðonovic Stojan (Đon)
Ðorđic Miloje
Hvala Dragutin, Kraljevo (Guta)
Joksimovic Zoran Ripanj (Četka)
Kljajic Branislav Obilic (Bane)
Lekšan Dražen Cepin (Lekša)
Macanovic Nenad Kanada (Macan)
Maksimovic Stojan
Manasiev Kiril Leskovac (Kira)
Merdanic Meho Izacic (Meho)
Miškovic Vladimir Novi Zeland (Miško)
Petrovic Goran Loznica (Pile)
Ristevski Vase
Šakota Slobodan Pokojni (Šale)
Samardic Zoran, Banatski Brestovac (Krelac)
Savic Siniša Belotinac
Stamenkovic Miroslav Kraljevo (Ciga)
Stancic Predrag, Beograd (Fef)
Stikovic Miloje Prijepolje (Beli)
Stokic Dragoslav Kraljevo (Stole)
Subašic Muhamed Rudo (Subaša)
Tomaševic Milenko, Lučani (Tomaš)
Tomaševic Milorad
Trnavcanin Vladica Prokuplje (Seksi)
Velikic Srdan Niš (Picko)
Velimirovic Dragan Kruševac (Velimirka)
Veljanovic Milosav Beograd (Velja)
Zulic Rizah Tuzla? (Riza)
Svi smo pošli za svojim snovima, neiskvareni otvorenog uma i srca,imali sreće da nas takvi pedagozi uče, živeli za plavetnilo iznad nas, stekli prijatelje za ceo život....i onda surovost kakvu samo život zna da priredi, ali smo ipak ostali ljudi.
Za sve nas od NZ do Balkana.
Sticajem okolnosti bio sam u Mostaru kada je Šale poginuo, utapajući bol za klasićem, naleteo sam na profu u jednoj od mnogobrojnih kafana u Mostaru, i svakog je od nas po imence znao, veliko je bogatstvo posedovao, ogromnu familiju je imao, sve nas je osvojio (ne prisvojio, već osvojio) i on je prirodno, bio naš.
Imao sam i neprijatnih duela sa njim, kao kada je muštrao mene i Delića(A odelenje) (fazon gradski i prigradski BG mangupi), sve što je činio, činio je da budemo ljudi.
Govor prof Miladina Tomovića, koji vredi za sve klase koje su prošle kroz VG:
"...Trideset godina u odnosu na vječnost i nije neko vrijeme. Pozvaću u pomoć Jesenjina: `...licem u lice, ništa se ne vidi, veliko se vidi na daljini...`Zato je, valjda, i trebalo čekati tri decenije da se donese zaključna ocjena i izvede stanje. Jeste li realno ocijenjeni na ispitu zrelosti? Nije ovo lament nad Vazduhoplovnom gimnazijom, nego potvrda da je ova škola imala pun rezon, da su njeni tvorci bili vizionari, generali Bubanj i Lončar, i da su obilježili jedno vrijeme.
Bolno je saznanje učitelja da nema više što da kaže svojim đacima, da se zamagljuje svako razmišljanje o budućnosti, a vraćanje prošlosti ostaje jedina utjeha kao rijeka koju su napustile obale. Sa radošću se sjećamo onih tuga koje su prošle, a sa tugom mislimo o isčezlim radostima, što nam daje unutarnju ravnotežu, do nemoćnog prihvatanja svih zbivanja u životu. Sve je prolazno osim ružnoće. I vrijeme kao kategorija je neprolazno, nama se samo čini da vrijeme teče. U stvari, ono nas samo kruni i troši. Vrijeme se može mjeriti prošlošću...
I sve se vraća: ptice selice, godišnja doba, vjetrovi, djetinjstvo se vraća kroz starost, roditelji kroz djecu, učitelji kroz učenike... Samo je zaborav kraj svih stvari.
Ja vas tražim u likovima golobradih dječaka, a Vama život izbrazdao lica, kao da ste za životni kredo uzeli da se mukama brže stari i dulje živi. Bila je jedna škola čudo, jedan grad neviđene ljepote i jedna zemlja predivna, i svojom ljepotom ukleta da nestane. Zato smo danas donijeli ovaj jubilej u zdanje ove gimnazije, koja je izrasla iz naše da bi se mi ulili u nju. Bit će to divno kad ovakve jubileje budemo slavili u našoj školi... Pod plavim nebom mostarskim, prije 34 godine okupljena ova generacija 15-godišnjaka, golobradih dječaka, došla je da stasa u ljude, odabrala je hrabrost za profesiju, da bi Vam zauvijek srce ostalo negdje na obalama Neretve.
Vi, što ste mostarske žute kiše ponijeli sa sobom kao prtljag u bijeli svijet, jer ste tamo živjeli bajku da su trešnje najsladje u Jasenici, da su grudi Mostarki izvajane u kamenu i da mirišu na majsku rosu. Vratite se danas u tu bajku kad ste prosipali dert po mostarskim sokacima, topili ljubavne jade u vinu kod Zuje, prvom čašicom i prvom cigaretom, prvim poljupcima i milovanjima ulazili na vrata života, da bi Vam sve ostalo bilo drugi put... Kao kod djevojke koja se prvi put prevari da bi svakom sledećem ljubavniku prosula priču da je on tek drugi, ali će prvog skrivati u srcu za nezaborav... Niste imali dileme, puzati ili letjeti, odabrali ste visine i let, zov visina, šapat zvijezda... Oprostite nam što nismo znali da unaprijed predvidimo najtežu lekciju iz istorije. Što je geografska karta, iz koje ste učili domovinu, zastarjela... Ali smo Vas istinski i nepogrešivo učili: Da će ljepota spasiti svijet, da je najveći smisao ljubav i da ona nema početak i kraj. Da je to jedna riječ, a u njoj su radnja, stanje i zbivanje...
Učili smo Vas da je čovjek čitav život dužan otadžbini, kao što se djetinjstvo boluje cijeli život. Dva sinonima, domovina i otadžbina, tako blizu a tako daleko! Domovina je gdje je dom, pa ih čovjek može imati više i može se mijenjati kao u latinskoj mudrosti - ibi bene patria est, domovina je gdje je dobro. A otadžbina je samo jedna, zemlja očeva i djedova, rodna gruda gdje se glavom udara kad se iz majke ispada. Ona nije košulja da se mijenja, njoj se pripada rođenjem, krvlju i tkivom...Uvijek je istorija na ovim prostorima tražila mnogo da bi nam dala malo. Kad je istorija poprimala miris krvi i ljudskog mesa, nove krvave bajke ispisuje naše pokoljenje. Nastade smutno vrijeme i nesretni narodi opet počinju pisati istoriju spomenicima. Vi zamijeniste himnu `Od Vardara...` nekim novim tekstom `Moji su drugovi biseri rasuti…` kao i svaka školjka koja od istog zrna pijeska napravi svoj biser, s tugom u zavežljaju, svatko od nas je uzeo svoj dio bola da bi se rasuli ovom planetom... Nismo dali odgovor gdje je sjeme zla, gdje je u tom besmislu smisao? Smisao je Vaše današnje okupljanje, kao i želja onih koji danas ne prisustvuju ovom značajnom trenutku, a u mislima su ovdje. Sve Vas srdačno pozdravljam, želim Vam još mnogo okupljanja.
Pozdravljam i one koje život odnese na drugu obalu, sa željom da Vas čistota duše brani od nanosa koje život ostavlja, a neka Vas gimnazijske klupe i dalje čuvaju da vas mržnja ne otruje. Neka Vam druženje bude sretno i prijatno!"
"D" odelenje:
Begic Radenko Pokojni
Boškocevic Zoran, Štrpce (Ćifurak)
Ðonovic Stojan (Đon)
Ðorđic Miloje
Hvala Dragutin, Kraljevo (Guta)
Joksimovic Zoran Ripanj (Četka)
Kljajic Branislav Obilic (Bane)
Lekšan Dražen Cepin (Lekša)
Macanovic Nenad Kanada (Macan)
Maksimovic Stojan
Manasiev Kiril Leskovac (Kira)
Merdanic Meho Izacic (Meho)
Miškovic Vladimir Novi Zeland (Miško)
Petrovic Goran Loznica (Pile)
Ristevski Vase
Šakota Slobodan Pokojni (Šale)
Samardic Zoran, Banatski Brestovac (Krelac)
Savic Siniša Belotinac
Stamenkovic Miroslav Kraljevo (Ciga)
Stancic Predrag, Beograd (Fef)
Stikovic Miloje Prijepolje (Beli)
Stokic Dragoslav Kraljevo (Stole)
Subašic Muhamed Rudo (Subaša)
Tomaševic Milenko, Lučani (Tomaš)
Tomaševic Milorad
Trnavcanin Vladica Prokuplje (Seksi)
Velikic Srdan Niš (Picko)
Velimirovic Dragan Kruševac (Velimirka)
Veljanovic Milosav Beograd (Velja)
Zulic Rizah Tuzla? (Riza)
Svi smo pošli za svojim snovima, neiskvareni otvorenog uma i srca,imali sreće da nas takvi pedagozi uče, živeli za plavetnilo iznad nas, stekli prijatelje za ceo život....i onda surovost kakvu samo život zna da priredi, ali smo ipak ostali ljudi.
Za sve nas od NZ do Balkana.
