Nisu sećanja ta koja blede... Ni dani ti koji prolaze... Nije vreme ono što otiče u nepovrat u ovom zamrznutom svetu, nego mi koji prohujamo tragovima beskraja u svojoj bespoštednoj borbi za nešto lepše. Mi smo ti koji prolećemo iznad dolina i bregova sveta koji nam deluje tako mistično i nepojmljivo u navratima. Istraživači svog i nekog šireg kosmosa, patuljci koji čeznu i izgaraju, sanjari koji putuju i stoje. Gledam sada ove zvezde, ovu čudesnu noć utisnutu u moja osećanja, proživljavam strasti i nemire prošlog i nadolazećeg doba, tonem u moru mračnih snova obasjan blagom svetlošću dalekih svetionika. Bol kao osveta za sve što nisam uradio i malo svetlosti za ono čega još nije bilo. Stojim tu u pučini beskonačnog, zagledan u one obećavajuće zvezde, tražeći u toj zagonetnoj daljini jednu koja će uvek sijati za mene i nju...