suzy86
Ističe se
- Poruka
- 2.726
pa ako priznas da slusas cecu i stoju krisom a imas u statusu gothic, mozda prizna i on
Slusam sve ...sem keve i brata

Donji video prikazuje kako da instalirate aplikaciju na početni ekran svog uređaja.
Napomena: This feature may not be available in some browsers.
pa ako priznas da slusas cecu i stoju krisom a imas u statusu gothic, mozda prizna i on
Nisam Aleksandar, al' citirana pretnja je definitivno u stilu moje sestre![]()
Sto se tice bratsko-sestrinskih odnosa, normalne su nesuglasice, ali eto dodje do takvih trenutaka da shvatis da mrzis ono sto tvoj brat/sestra predstavlja. I pored svega, to je veza za ceo zivot, najbitnija. Kod mene je drugi problem... Ja sam se od skoro odrekla oca. Znam da nikad nije voleo ni mene ni brata, ali valjda se svako dete nada da to nije tako. Kada je meni zatrebala hitno odredjena suma, on se pokupio sa nekim personama, pa na more. I ja predjem preko toga i dodjem kod njega posle, a on me doceka onako preplanuo sa kezinom, cak nece ni da me pogleda! A bukvalno mi je zivot zavisio od njegove pomoci. Posle neko kaze da rodjene ne mozes da odbacis...![]()
Pretpostavljam da smo svi culi price na ovu temu... roditelji se odrekli dece jer se drogiraju... kcerka oca jer joj je silovao decu... itd.. itd... ima i glupljih razloga..
Zanima me sta tacno predstavlja to odricanje? Mislim i na ono... formalno... preko novina, oglasne table, ili kako vec... ali i na ono emotivno odricanje... kada nekog jednostavno otkinete iz srca i prestane da vam bude vazan.
U mom konkretnom slucaju imam mladju sestru... koja je nedavno postala punoletna, i koja je takvo zlo... da je jako tesko naci dovoljno deskriptivnu a neuvredljivu rec da opise nju i njen karakter. Kapiram da je to do vaspitanja... jer smo bili mali kad je tata umro... pa sam ja nesto od onoga cemu nas je on ucio i stigao da zapamtim, dok ona nije. Mama je jedna blaga zena... koja nikad nije digla ruku ni podviknula na nas... tako da je sestra fakticki rasla bez ikakvog autoriteta, i postala klasican razmazeni, priglupi tipicar svoje generacije: slusa Cecu, Stoju, Seku... ima 4 keca a skolska godina je pri kraju... druzi se sa lokalnim fufama... ne javlja se kad izlazi.. iz grada dolazi u 6-7 ujutro, bazdi na alkohol, stalno trazi novac (kad joj mama ne da, krene da joj se dere), presvlaci se po 5 puta dnevno a ne zna ni ves masinu da ukljuci, tako da mama mora za njom vecito da rasprema... itd itd...
Nikad nismo imali posebno dobre odnose... mislim, nisu toliko ni losi... normalno razgovaramo... ali ona jednostavno ima neki svoj zivotni entitet u koji ne da niko da joj zalazi: kad god je mama probala da utice na nju da promeni i prilagodi svoje ponasanje, pretila joj je policijom... jednom je cak patrola i dosla na vrata, misleci da joj u kuci radimo ko zna shta... a u stvari joj samo nismo dozvolili da ode na more sa 8 godina starijim drugaricama...
Ne daj Boze da joj neko pomeri telefon sa mesta gde ga je ostavila, ili da joj sakrije sminku... odmah izlazi na terasu... hvata se za glavu i krece da se dere i place iz sve snage dok se komsije ne skupe... i onda im prica kako joj "ne damo da zivi" :O
Pravila je jos 1001 dramatican skec kojim je pokusavala da srusi reputaciju clanova nase porodice kod komsija, skolskih drugara, kolega...
I tako sam vremenom dosao u situaciju da sam prestao da osecam da smo porodica... i da je stanje doslo do tacke kad sam zakljucio da su mi pojedine drugarice mnogo vise drage, i mnogo vise >>sestre<< od rodjene sestre. Za njih sam spreman da ucinim mnogo toga, dok za sestru to nisam. Tako da, pretpostavljam da sam se negde duboko u sebi ja nje vec odrekao... i da ce ovo vreme koje provedem van kuce na studijama doprineti pravljenju jos vece distance koja ce prerasti u to da se jednog dana uopste necemo poznavati ni kontaktirati... sto mislim da je i najbolje.
Ne bih da komentarisete ovaj moj "slucaj" sa sestrom (to je zapravo slucaj cele nase porodice sa njom..), jer kapiram da svako ima neka slicna iskustva. Na kraju krajeva... clanove porodice ne mozemo da biramo... s toga nismo ni obavezni da ih volimo (osim naravno oca i majke prema kojima smo bioloski programirani da gajimo emocije).
Ja bih da cujem vasa iskustva..? Jeste li nekada pozeleli da se "odreknete" u tisini nekoga, odnosno jeste li to ucinili ili ste culi da je neko to ucinio?
Kako mislite da to moze uticati na buduci zivot?
Update...
Keva i mi saznali da sestra ima decka koji je 11 godina stariji od nje (znaci ima skoro 30 godina), i otprilike to je lik koji po gradu nosi majce sa likom Hitlera, Mladica, i sl...
I keva fino frustrirana sakupi joj odecu, stavi u torbu, i ostavi ispred vrata. Sestra dodje.. lupa na vrata.. ja joj kazem da je izbacena iz kuce nakon onog shto smo chuli o njoj... ona zovne policiju...
Dodju 2 murijaka...
Traze mi licnu... dernjaju se da izvadim ruke iz dzepova dok pricam sa njima... i krenu da pisu prijavu za nasilje u porodici...
Ja ih tu zaustavim, ispricam sta se desilo...
Oni ono precrtaju..
I kazu.. razumem te brate, sve te razumem... ali napravices problem sebi ako nastavis ovo da radis... nasilje u porodici je zajebana stvar, nema teorije da ces igde moci da se zaposlis sa tim u dosijeu...
I na tome se sve zavrsi...
Sva sreca pa 3. oktobra palim na studije... da vishe ne gledam kuurvetinu.
Gluposti, djavo voli kada nismo slozni!
Lepo pise ''karajte'' (bij) te decu dok su mala! Dajte joj bibliju!