
(sve reči do sad ispisane, pa i ove, samo su zapisi spisateljkine duše i života....prelepog života....da mogu, kada se prozori sećanja isprljaju po malo da ih obrišem i gvirnem kroz njih, kada me život slomi da se podsetim gde spava snaga. Ovo je knjiga koju ostavljam u amanet onima koji hode za nama koračajući tragovima našim.....našoj deci)
ODLAZEĆEM
Podji sad i ponesi
Sve reči i obećanja
Mišljah da su te reči važne
Ispadoše prilično lažne
Ispadaju laži iz vreće od tvoje duše
Već jako, jako dugo me guše
Zatrpana poklonima praznim
Sklanjam sebe....drugima trebam
U nevid prelazim
Naučih od tebe da tamo odlazim
Tek sad...
Ponesi sve svoje zagrljaje i poljupce
I ruke što su me u vis bacale
A onda dočekivale
Govoreći „veruj mi“
I jesam.....ko zna koliko puta
Iako sam padala
Opet sam ti se u ruke vraćala
Do sad....
Odlaziš svaki put i ne videći me
Ma šta je tu čudno?
Nevid je uvek tu uz tebe
Gledaš me kad se sretnemo
A ne vidiš od sebe mene.
Po ko zna koji put ti u ledja gledam
Skoro da lice više ne pamtim
Ostaju reči negde u guši
Nereč gadna što ljubav ljušti
Čemerna kiša dušom tad pljušti
Plavi je, plavi dok je ne poplavi
Sva ljubav prema tebi dok se ne udavi.
Ti nisi čovek koji se može voleti
Jer tebe voleti znači mnogo me boleti
Skoro pola veka bola
Ne osta ništa do duša gola
Napokon bez bola...
Sada se možemo gledati mirno
Nevid nevida nevidom gleda
Da l’ u ledja ili spreda
Nije mi više važno
jer nevidom duša moja gleda
U njoj živi nevid bez jeda.
Posvećeno stvoritelju
napisano avgusta 2010....trag mog prelaska u nevid....tamo ne boli
Objašnjenje prvenstveno namenjeno dolazećima kako bi pravilno shvatili pisanje svog stvoritelja
Ovo može biti pesma za sve one koji gledaju u ledja od njih odlazeća emocionalno ili fizički, svejedno... momka, partnera, roditelja, brata, bračnog druga, prijatelja...nije važno, jer ledja su ledja. Ljubav bilo koje vrste je vid koji duši daje mogućnost da postoji, da gleda širom otvorenih očiju upijajući sve boje i osećaje što te ljubavi donose. Kada ljubav bilo koje vrste nestane....kada preko mnogo povreda i bola izgubi sve boje i postane providna....duša je ne vidi i nema mogućnost da postoji...to je nevid....nepostojanje ljubavi....ravnodušno prihvatanje nečijeg nebitisanja u našoj duši bez obzira što tu osobu možda gledamo stalno ali je ne vidimo.....i sve je oprošteno do nestajanja. Vid može preći u nevid nebrigom i sebičnošću....vremenom, vidno polje duše se sužava putujući ka nevidu....na tom mestu, iza srdžbe i tuge duša sklopi oči da nikada više ne progleda...nevid se nikada ne vraća u vid jer duša razlog ne vidi da bi imala snage da oči otvori.
Neka svako čita svojim osećajem i iskustvom....


PS Samo ravnoteža....na moj način