Oblutak

Zrimo u ledenoj, bremenitoj noći
koja rađa odojče nemira,
brigom okupano ono raste,
zrelo postaje, guta stvoritelje.

Oh, rasparaj ovu tišinu
koja nam krila slama,
utkaj u mene tkanje reči
kada na put k sebi krenem.

Na leđima osećam tvoj pogled,
bežim dok sapliću me valovi,
te morske struje pod kožom.

Bežim.

Ponirem u dubine,
pretvaram se u oblutak,
bačen u vodu, tonući,
titrave krugove pravi,
na tren lepotu stvara,
samo na pusti tren,
potom zaboravljen na dnu biće,
jedan od mnogih,
pod modrim talasom.
 

Back
Top