Učitelj i učenik su sedeli uz ivicu bazena na klupi koju je zakriljavala gusta krošnja lorberovog drveta.Bazen je bio ovalan,od belih mermernih ploča i voda u njemu ,čudno plavlja od vedrog neba.
-Zar nije čoveku bilo lakše,progovorio je učenik pogledom prateči beli trag aviona u nebeskom plavilu,da umesto da gradi te silne mašine za letenje,savlada veštinu letenja?
Lebdelo je pitanje ispod krošnje lorbera u treperavom od vručine vazduhu skoro minut dok učitelj nije konačno odgovorio:
-Mogao bih ti reči da je za čoveka dobro što je izabrao taj način letenja jer u protivnom nikad ne bi leteo do zvezda.Međutim,tvoje pitanje razumem baš kako si ga postavio.Pitanje je:zašto čovek još uvek nije razvio veštinu letenja bez mehaničkih i drugih pomagala?
-Baš to sam hteo da pitam!
-Jasno je da se sećaš snova u kojima si uspevao da poletiš i u kojima kad si jednom uspeo,to više nije bio nikakav problem...Nešto kao vožnja bicikla...
-Tako je-kao učenje vožnje bicikla ili još bolje:kao učenje plivanja!
-Eto vidiš...Čoveku je naučiti leteti samo "malo" veći problem nego naučiti plivati!
-Zato što je voda gušća od vazduha?!
-Teža.Ispravio ga je učitelj.
-Pa onda je utoliko teže čoveku da nauči da leti koloko je voda teža od vazduha?
-Naravno,Hočeš limunadu?
Učenik je zamišljeno klimnuo glavom gledajući za avionom,a učitelj se zaputio u kuću i u sokovniku napravio limunadu.Ubacio je u limunadu četiri kocke leda , usput dve čaše i krenuo prema bazenu.
Učenik je negde otišao,šta je učitelja iznenadilo jer se to nije ranije dešavalo.
Spustio je bokal s limunadom pored ivice bazena i seo na klupu da sačeka učenika.
Klizeći kroz vazduh,ispruženih ui malo razmaknutih ruku i nogu,doleteo je učenik na nekoliko metara od učitelja,a onda vešto doskočio, onako bosonog, na obe noge napravivši još dva koraka napred.
-I nije bilo teže od plivanja...
Sagao se i natočio u obe čaše limunadu i jednu pružio učitelju koji je drhtavom rukom prihvatio.
-Zar nije čoveku bilo lakše,progovorio je učenik pogledom prateči beli trag aviona u nebeskom plavilu,da umesto da gradi te silne mašine za letenje,savlada veštinu letenja?
Lebdelo je pitanje ispod krošnje lorbera u treperavom od vručine vazduhu skoro minut dok učitelj nije konačno odgovorio:
-Mogao bih ti reči da je za čoveka dobro što je izabrao taj način letenja jer u protivnom nikad ne bi leteo do zvezda.Međutim,tvoje pitanje razumem baš kako si ga postavio.Pitanje je:zašto čovek još uvek nije razvio veštinu letenja bez mehaničkih i drugih pomagala?
-Baš to sam hteo da pitam!
-Jasno je da se sećaš snova u kojima si uspevao da poletiš i u kojima kad si jednom uspeo,to više nije bio nikakav problem...Nešto kao vožnja bicikla...
-Tako je-kao učenje vožnje bicikla ili još bolje:kao učenje plivanja!
-Eto vidiš...Čoveku je naučiti leteti samo "malo" veći problem nego naučiti plivati!
-Zato što je voda gušća od vazduha?!
-Teža.Ispravio ga je učitelj.
-Pa onda je utoliko teže čoveku da nauči da leti koloko je voda teža od vazduha?
-Naravno,Hočeš limunadu?
Učenik je zamišljeno klimnuo glavom gledajući za avionom,a učitelj se zaputio u kuću i u sokovniku napravio limunadu.Ubacio je u limunadu četiri kocke leda , usput dve čaše i krenuo prema bazenu.
Učenik je negde otišao,šta je učitelja iznenadilo jer se to nije ranije dešavalo.
Spustio je bokal s limunadom pored ivice bazena i seo na klupu da sačeka učenika.
Klizeći kroz vazduh,ispruženih ui malo razmaknutih ruku i nogu,doleteo je učenik na nekoliko metara od učitelja,a onda vešto doskočio, onako bosonog, na obe noge napravivši još dva koraka napred.
-I nije bilo teže od plivanja...
Sagao se i natočio u obe čaše limunadu i jednu pružio učitelju koji je drhtavom rukom prihvatio.