Tisina. Prozima ceo prostor u kojem sedim. Daleko od meteza, daleko od najmanjeg suma koji sluh registruje. Glasna tisina, preglasna. Kao da iz nje Bog govori. Nekim drugim jezikom ili znanim prisustvom. Covek mora da obezmetezi svoje stanje licnosti koliko do njega stoji u ovo vreme hiperaktivne nervoze. U ovo vreme stalne tenzije koje svakoga izjeda. Dostici mir Boziji jeste ulazak u oblast blagodatne tisine. Uci u mir Boziji jeste ulazak Bozije tisine u coveka. Tisina smiruje coveka, usredsredjuje ga, ne rasipa se, ona skuplja coveka na sigurno mesto. Ona centrira coveka usred Hrista. Posadjuje ga usred Carstva Nebeskog. Ne stvara mu komplekse. Dok grad spava, tisina progovara. Trazi coveka da mu saopsti i pokloni odmor. Odmor koji nije od ovoga sveta. Nestvoreni odmor. Nestvorena radost. Neizgovoren glas. Tisina koja hoce da napije coveka nestvorenim vinom. To je tisina Duha Svetoga. Ona ne dosadjuje, ona u nemosti stvara. Ne cuje se ali saopstava. Ne primecuje se ali ispunjava. Svako i ne znajuci trazi tu tisinu, jer je svako zeljan odmora. Ko mnogo strada, mnogo odmora trazi. To ne vazi za lenjivce. Mudar kad se zasiti odmora on hoce da radi. Ali, ovaj odmor nije od coveka. Dovoljno je sasvim malo vremena da umoran covek na nekom letovanju, samo za tren, prepozna klicu tog Bozanskog odmora. Tada on zacuti, dugo, dugo, zamislivsi se tamo gde svaka misao prestaje – gde tisina progovara i ociscuje coveka od svega mu znanog i metezno natalozenog u srcu.Tako se nastanjuje mir, tako dolazi tisina u marsu. Nemilosrdno obarajuci coveka na predaju svih strasnih pohoda. A covek se ne otima, jer postaje svedok nove stvarnosti u sebi. Svetle tisine u sebi punoj zagonetki – ali i odgonetki.