JESENJIN, SERGEJ (1895-1925)
Rođen je septembra 1895. godine u selu Konstantinovu, u Rusiji. Kako je sam govorio, djetinstvo mu je proteklo: "Kao i kod svih seoskih derana". Zaista, djetinstvo je proveo na selu, uz stari ruski sat, i blistavi samovar u "niskom domu sa plavim oknima". Za njegov dalji rad najzaslužnije je školovanje na univerzitetu gdje je upoznao mnoge pjesnike koji će kasnije uticati na njega. Uvijek je govorio da njegovim pjesmama ne treba predgovor, jer poslije čitanja svaki će čitalac već sam sve shvatiti, mada su se mnogi trudili da ga proprate kritikom. Sergej nikoga nije ostavljao ravnodušnim. Ljudi su ga ili voljeli ili mrzili. Često je sjedio sam i zamišljen, uz čašu žestokog pića i "safo" cigaretu, pa su ga mnogi proglašavali čudakom ili čak alkoholičarem. Neki su, čak, i zazirali od njega jer je bio prilično preke naravi. Neshvaćen i progonjen sa mnogih strana, ne mogavši više da se bori, i ne vidjevši izlaza iz otužne svakodnevice, Sergej Aleksandrović Jesenjin, izvršio je samoubistvo 28. decembra 1925.godine u hotelu "Angleterre" u Lenjingradu. Pred samoubistvo, sopstvenom je krvlju napisao jednu od svojih najljepsih pjesama: Doviđenja, druže moj…
“…Doviđenja, druže, doviđenja!
U životu ima mnogo zala
Svaki korak prati nova patnja
Na ovom svijetu sreće nemam ja.
Doviđenja! Tiho gasnu svijeće
pred moj put u mrak i vječni san,
čitav život čekah malo sreće
al’ u noći ipak ostah sam…”
(iz pjesme “Doviđenja, druže moj”)
KAFKA, FRANC (1883-1924)
Kafka je imao više neobičnih, romantičnih ljubavnih veza, od kojih su najpoznatije sa Milenom Jesenskom i, poslednja, sa devetnaestogodišnjom Dorom Dijamant. Bio je čak i vjeren sa Felicom Bauer, ali se nikada nije ženio.
Poslednji trenuci života za Kafku behu prava Golgota: svaki zalogaj, svaki gutljaj za njega su predstavljali pravu torturu. Imao je toliku potrebu da pije - vino, pivo, vodu - da je počeo da halucinira. Da zlo bude još veće, dobio je trovanje stomaka što je još više pospešilo gubitak tečnosti. Da bi poštedeo svoj gotovo nečujan glas i grlo koje je bilo kao živa rana, sa svojim ukućanima komunicirao je putem cedulja "papirića ", koji su odavali istu onu opsednutost žeđu: "Kad bih samo mogao da popijem jedan veliki gutljaj vode! ". Koliko od tuberkuloze, umirao je jednako i od gladi i žeđi. Umro: 3. juna 1924, u 41. god.
KAMI, ALBER CAMUS (1913-1960)
Već u prvoj godini života ostaje bez oca i majka mu se u potpunosti posvećuje boreći se sa siromaštvom i teškim životom koji je pratio Kamija kroz čitavu mladost. Ali zahvaljujući stipendiji koju dobija kao siromašan učenik, završava filozofski fakultet. (Bio je i golman jednog Alžirsko prvoligaškog kluba i "Olimpika" iz Marseja)
Družio se sa Sartrom i Simon de Bovoar ali su se zbog nekih stavova razišli.
1957 dobija Nobelovu nagradu.
1960.kreće na putovanje za koje je kupio voznu kartu, ali se u zadnjem trenutku predomislio i kreće na put sa autom (4.januara)
Zbog neprilagođene brzine (oko 150km/h) slijeće sa puta i udara u drvo, te ostaje na mjestu mrtav. U džepu kaputa su mu pronašli neiskorištenu voznu kartu.
Imao je 47 godina...
"Ne idi ispred mene, mogu te ne slijediti. Ne idi iza mene, mogu te ne voditi. Jednostavno - idi pored mene i budi moj prijatelj"
"Poslije onih vrlo mladih, najsebičniji su oni vrlo stari"
(Camus)
KLAJST, HAJNRIH FON (1777-1811)
Jedna od najtragičnijih figura u njemačkoj književnosti.
Nikako nije mogao da smogne dovoljno snage i da digne ruku na sebe. Zvuči neobično, ali samoubistvo mu je izgledalo moguće samo udvoje, tako da ovu romanesknu smrt predloži nekolicini žena, pa čak i svojoj sestri Urlik. Sve redom ga odbiše, nege blago, neke užasnuto, sve dok jednog dana jedna mlada žena po imenu Henrijeta Fogel, stara trideset godina, udata i bolesna od raka, ne pristade da pođe sa njim na Obale Stiksa.
Henrijeta i Klajst zajedno potražiše idealno mjesto za njihovu zajedničku smrt i pronađoše ga na ostrvu Pauna, na jezeru Van: malo udubljenje obraslo mahovinom, gdje nekoć beše stablo istrgnuto olujom. Posljednju noć provedoše u krčmi Stiming gdje je, čudna li čuda, na videlo izašla sva Klajstova strastvenost: blizina smrti učinila je čudo koje nisu mogle ni medicina ni sve druge usputne ljubavi.
Narednog jutra napisaše nekoliko pisama i zatim iziđoše, prethodno uzevši dva pištolja koje zamotaše u šal. Na Ostrvu Pauna, pored jednog stabla, Klajst je najpre usmrtio svoju ljubavnicu, a potom pucao sebi u usta. U džepu pronađoše njegovo posljednje pismo: "Ostajte mi zbogom, dragi prijatelji, i sjetite se radosti i boli dva izuzetna bića koja se spremaju za nova otkrića koja ih čekaju na ovom velikom putovanju". Sahranjeni su na mjestu smrti.
Imao je 34.godine.
KOKTO, ŽAN (Francuski pisac)
Poslije telefonskog razgovora kada je saznao da je umrla Edit Pjaf, Kokto je, oko podneva, počeo da se guši. Pozvali su po lekara iz Milija, koji mu je dao injekciju. Umro je nakon što je rakao: "Šta mi se to dešava? Ali, ja umirem, prijatelji moji, djeco moja. Umirem… umirem. Zbogom, prijatelji, zbogom, djeco."
Po njegovoj želji, balzamovan je i sahranjen sa svojim ordenom Legije časti i akademskim mačem. A na njegovom spomeniku, želio je da se ugraviraju sljedeće riječi: “Ostajem sa vama" (umro 11.oktobra 1963)
"Najgora je sudbina one knjige kojoj se ne mogu staviti nikakve primjedbe".
(Žan Kokto)
KOLJCOV (1809-1842)
Koljcov je bio istinski sin naroda. Rodio se u Voronježu, do desete godine išao je u parohijsku školu, gdje je naučio da čita i piše bez ikakve ortografije. Njegov otac, trgovac stokom, natjerao je sina da se počne baviti istim poslom. Koljcov je gonio stada stotinama vrsta i navikao je zahvaljujući tome na skitački život koji je našao odraza u najboljim njegovim pjesmama. Mladi prasol je volio knjige i neprestano je iščitavao nekoga od ruskih pjesnika koje je sebi uzimao za primjer, a pokušaji podražavanja davali su lažan smjer njegovom pjesničkom instinktu. Najposlije se ispoljio njegov istinski dar; stvorio je narodne pjesme, malo njih, ali je svaka remek-djelo. To su prave pjesme ruskog naroda. U njima se osjeća tuga koja čini njihovu osobenu crtu, bol koji razdire dušu, život koji kipi. Dok su mnogi slikari, pjesnici, bježali u druge države, Koljcov je pak ostao kraj stadâ i pri poslu svoga oca, koji ga je mrzio, a i rodbina mu je zagorčavala život.
Koljcova je ubila rođena porodica u 33-oj godini.
