Stani, čovečuljku! rekoh. Ja! Ili ti! Ali ja sam jači od nas dvojice: – ti ne poznaješ misao
moju duboku kao ponor! Nju – ti ne bi mogao izdržati! « – Tada se dogodi nešto što mi olakša
teret: čovečuljak, radoznalac jedan, skoči mi dole s ramena! I šćućuri se preda mnom na
jednom kamenu. A tu gde stadosmo beše baš prosek kroz stenu. »Pegle ovu kapiju,
čovečuljku! nastavih ja govor: ona ima dva lica. Dve se staze ovde sastaju: njima još niko nije
išao do kraja. Ova duga ulica što vodi unazad: crna je duga koliko čitava večnost. A ona duga
naviše – ona je druga večnost. Te staze protivuslove jedna drugoj, one se sukobljavaju i
suzbijaju: – i baš ovde, na ovoj kapiji, one se sučeljavaju. Ime kapije stoji eno napisano:
»Trenutak«. Ali kad bi kogod pošao jednom od njih unapred – sve dalje i dalje: da li misliš,
čovečuljku, da te staze večno protivuslove jedna drugoj?« – »Sve što je pravo, laže, mrmljao
je prezrivo čovečuljak. Svaka je istina kriva, a samo vreme je krug.« »Duše težine! rekoh
gnevno, ne izvlači se tako olako! Ili ću te sad ostaviti da čučiš tu na tom kamenu, kljakonogo,
– a ja sam te poneo u vis! Pogle, rekoh dalje ovaj trenutak! Od ove kapije »Trenutak« vodi
duga večna staza unazad: iza nas leži jedna večnost. Zar nije sve na svetu što može da trči,
imalo jednom već da pretrči ovu stazu? Zar se nije sve na svetu što može da se dogodi,
jedanput već dogodilo, svršilo, prešlo? A ako je sve već jedanput bilo: šta misliš ti,
čovečuljku, o ovome trenutku? Zar nije i ova kapija već jedanput – bila? I zar nisu sve stvari
na ovom svetu tako čvrsto jedna s drugom skopčane, da ovaj trenutak povlači za sobom i sve
što će doći? – Dakle – i sâm sebe. Jer, sve na svetu što može da trči: i po ovoj dugoj stazi
napolje – mora još da trči! – I onaj lagani pauk što puzi po mesečini, i sama ta mesečina, i ja i
ti na kapiji, šapućući ovako jedan s drugim, šapućući o večnim stvarima, – zar nismo svi mi
već jednom bili? – i zar nećemo opet doći, i trčati ovom drugom stazom, napolje, ispred nas,
tom dugom jezovitom ulicom – zar se nećemo večno opet vraćati? – « Tako sam govorio, i
sve to tiše: jer sam se strašio svojih rođenih misli i primisli. Tada, odjedared, čuh gde u blizini
zavija pas. Jesam li ikada čuo psa da tako zavija? Moja misao poteče unazad. Jeste! Dok dete
bejah, u ranom detinjstvu – tada sam čuo psa da tako zavija. I video sam ga tad, narogušena, s
glavom u vis, drhćući, sred gluhe ponoći, kad i psi veruju u aveti: – tako da se sažalih. Baš je
pun mesec, nemo kao smrt, prelazio preko kuće, baš je bio zastao, kao zaokrugljen oganj, –
nepomičan na ravnome krovu, kao na tuđoj imovini: – To je tada prestravilo bilo psa; jer psi
veruju u kradljivce i u aveti. Pa kad sam sad opet začuo onako zavijanje, sažalih se ponovo.
Kud se dede sada čovečuljak? I kapija? I pauk? I sav onaj šapat? Da li sam ja sve to sanjao?
Jesam li se probudio iza sna? Stajao sam odjedared, iznenadno, između divljih stenurina, sâm,
napušten, sred puste mesečine. Ali, tu je ležao čovek! A tu! Tu je skakao pas, narogušen,
zavijajući, – eno me ugleda gde dolazim – i zaurlika, stade vikati: – da li ikad čuh psa da tako
viče za pomoć? Zaista vam kažem, što tu videh, nikada toga još ne videh. Videh mlada
čobanina gde se previja od bola, gušeći se, grčeći se, izmenjena lika, a njemu iz usta visaše
crna teška zmija. Jesam li ikada video toliko gađenja i blede strave na jednome licu? On je
zacelo spavao? A zmija mu tad uljegla u ždrelo, i tu se zagrizla. Rukom svojom stao sam da
trgam zmiju što sam bolje mogao: – uzalud! ruka ne mogade istrgnuti iz ždrela zmiju. Tada
poviče nešto iz mene: »Zagrizi, zagrizi! Glavu dole! Odgrizi joj glavu!« – tako je vikalo iz
mene, moja strava, moja mržnja, moje gadenje, moja samilost, sve moje dobro i sve moje
nevaljalo vikalo je iz mene u jedan glas. –Vi smeli oko mene! Vi kušitelji, iskušitelji, i oni od
vas koji se sa prepredenim jedrima navezoste na nepoznata mora! Vi obožavaoci zagonetaka!
De rešavajte zagonetku koju sam tada sagledao, protumačite mi priviđenje najusamljenijega!
Jer to beše priviđenje i predviđenje: – šta je to što videh tada u slici? I ko je to koji ima još da
dođe? Ko je onaj čobanin, što mu je zmija onako uljegla u ždrelo? Ko je taj čovek kojemu će
tako sve što je najteže, najcrnje, uljeći u ždrelo? – A čobanin zagrize, kao što sam mu vičući
savetovao; zagrize i odgrize! Daleko od sebe ispljunu glavu zmijinu : – i poskoči na noge. –
Ne više čoban, ne više čovek, – on beše preobražen, ozaren, i smejao se! Nikad još na zemlji
nije se čovek smejao kao što se on smejao! O braćo moja, ja sam čuo smeh koji ne beše smeh
čovekov, – i sada me mori žeđ, mori žud koju ne mogu da umirim. Mori me žud moja za onim
smehom: o kako mogu podnositi da još živim! Ali kako bih mogao podneti, da sada umrem! –
Tako je govorio Zaratustra.Pogledajte prilog 223736
moju duboku kao ponor! Nju – ti ne bi mogao izdržati! « – Tada se dogodi nešto što mi olakša
teret: čovečuljak, radoznalac jedan, skoči mi dole s ramena! I šćućuri se preda mnom na
jednom kamenu. A tu gde stadosmo beše baš prosek kroz stenu. »Pegle ovu kapiju,
čovečuljku! nastavih ja govor: ona ima dva lica. Dve se staze ovde sastaju: njima još niko nije
išao do kraja. Ova duga ulica što vodi unazad: crna je duga koliko čitava večnost. A ona duga
naviše – ona je druga večnost. Te staze protivuslove jedna drugoj, one se sukobljavaju i
suzbijaju: – i baš ovde, na ovoj kapiji, one se sučeljavaju. Ime kapije stoji eno napisano:
»Trenutak«. Ali kad bi kogod pošao jednom od njih unapred – sve dalje i dalje: da li misliš,
čovečuljku, da te staze večno protivuslove jedna drugoj?« – »Sve što je pravo, laže, mrmljao
je prezrivo čovečuljak. Svaka je istina kriva, a samo vreme je krug.« »Duše težine! rekoh
gnevno, ne izvlači se tako olako! Ili ću te sad ostaviti da čučiš tu na tom kamenu, kljakonogo,
– a ja sam te poneo u vis! Pogle, rekoh dalje ovaj trenutak! Od ove kapije »Trenutak« vodi
duga večna staza unazad: iza nas leži jedna večnost. Zar nije sve na svetu što može da trči,
imalo jednom već da pretrči ovu stazu? Zar se nije sve na svetu što može da se dogodi,
jedanput već dogodilo, svršilo, prešlo? A ako je sve već jedanput bilo: šta misliš ti,
čovečuljku, o ovome trenutku? Zar nije i ova kapija već jedanput – bila? I zar nisu sve stvari
na ovom svetu tako čvrsto jedna s drugom skopčane, da ovaj trenutak povlači za sobom i sve
što će doći? – Dakle – i sâm sebe. Jer, sve na svetu što može da trči: i po ovoj dugoj stazi
napolje – mora još da trči! – I onaj lagani pauk što puzi po mesečini, i sama ta mesečina, i ja i
ti na kapiji, šapućući ovako jedan s drugim, šapućući o večnim stvarima, – zar nismo svi mi
već jednom bili? – i zar nećemo opet doći, i trčati ovom drugom stazom, napolje, ispred nas,
tom dugom jezovitom ulicom – zar se nećemo večno opet vraćati? – « Tako sam govorio, i
sve to tiše: jer sam se strašio svojih rođenih misli i primisli. Tada, odjedared, čuh gde u blizini
zavija pas. Jesam li ikada čuo psa da tako zavija? Moja misao poteče unazad. Jeste! Dok dete
bejah, u ranom detinjstvu – tada sam čuo psa da tako zavija. I video sam ga tad, narogušena, s
glavom u vis, drhćući, sred gluhe ponoći, kad i psi veruju u aveti: – tako da se sažalih. Baš je
pun mesec, nemo kao smrt, prelazio preko kuće, baš je bio zastao, kao zaokrugljen oganj, –
nepomičan na ravnome krovu, kao na tuđoj imovini: – To je tada prestravilo bilo psa; jer psi
veruju u kradljivce i u aveti. Pa kad sam sad opet začuo onako zavijanje, sažalih se ponovo.
Kud se dede sada čovečuljak? I kapija? I pauk? I sav onaj šapat? Da li sam ja sve to sanjao?
Jesam li se probudio iza sna? Stajao sam odjedared, iznenadno, između divljih stenurina, sâm,
napušten, sred puste mesečine. Ali, tu je ležao čovek! A tu! Tu je skakao pas, narogušen,
zavijajući, – eno me ugleda gde dolazim – i zaurlika, stade vikati: – da li ikad čuh psa da tako
viče za pomoć? Zaista vam kažem, što tu videh, nikada toga još ne videh. Videh mlada
čobanina gde se previja od bola, gušeći se, grčeći se, izmenjena lika, a njemu iz usta visaše
crna teška zmija. Jesam li ikada video toliko gađenja i blede strave na jednome licu? On je
zacelo spavao? A zmija mu tad uljegla u ždrelo, i tu se zagrizla. Rukom svojom stao sam da
trgam zmiju što sam bolje mogao: – uzalud! ruka ne mogade istrgnuti iz ždrela zmiju. Tada
poviče nešto iz mene: »Zagrizi, zagrizi! Glavu dole! Odgrizi joj glavu!« – tako je vikalo iz
mene, moja strava, moja mržnja, moje gadenje, moja samilost, sve moje dobro i sve moje
nevaljalo vikalo je iz mene u jedan glas. –Vi smeli oko mene! Vi kušitelji, iskušitelji, i oni od
vas koji se sa prepredenim jedrima navezoste na nepoznata mora! Vi obožavaoci zagonetaka!
De rešavajte zagonetku koju sam tada sagledao, protumačite mi priviđenje najusamljenijega!
Jer to beše priviđenje i predviđenje: – šta je to što videh tada u slici? I ko je to koji ima još da
dođe? Ko je onaj čobanin, što mu je zmija onako uljegla u ždrelo? Ko je taj čovek kojemu će
tako sve što je najteže, najcrnje, uljeći u ždrelo? – A čobanin zagrize, kao što sam mu vičući
savetovao; zagrize i odgrize! Daleko od sebe ispljunu glavu zmijinu : – i poskoči na noge. –
Ne više čoban, ne više čovek, – on beše preobražen, ozaren, i smejao se! Nikad još na zemlji
nije se čovek smejao kao što se on smejao! O braćo moja, ja sam čuo smeh koji ne beše smeh
čovekov, – i sada me mori žeđ, mori žud koju ne mogu da umirim. Mori me žud moja za onim
smehom: o kako mogu podnositi da još živim! Ali kako bih mogao podneti, da sada umrem! –
Tako je govorio Zaratustra.Pogledajte prilog 223736