.
Ono što je zaista tvoje,ne možeš pokloniti.
Ono što je autentično tvoje,možeš podeliti sa drugima.
Poklanjati je lakše nego deliti.
Poklanjanje je usputno,deljenje traži saputništvo.
Delenje je prožeto strepnjom i zahteva mudrost.
Ono što pokloniš,odmah možeš da zaboraviš i da ga se odrekneš.
Ono što podeliš i dalje je deo tebe i nastavlja da raste u drugome.
Podeljeno više ne možeš povratiti,a ono i dalje ne prestaje da bude tvoje.
Deljenje zato zahteva veru,veliku nadu da će onaj drugi negovati deo tebe u sebi.
Deljenje zaista jeste nešto što u sebi sadrži ogromnu hrabrost.
Kad odlučiš da deliš,u ruke drugog stavljaš delimičnu svoju sudbinu.
Kad odlučiš da deliš,to ponekad može da znači da ostavljaš u zalog svoj život ili svoju smrt.
~~~~~
Kad poklanjanje i deljenje posmatramo kroz emotivni kontekst,ostajemo zatečeni njihovom vezom,veoma bliskim medjusobnim prožimanjem.
Ovakva tematika nas nagoni na razmišljanje.
Pitamo se koliko udela imaju ova dva procesa u najvišem ljudskom osećanju,u ljubavi?
Koliko puta smo spremni da delimo?
Da li je poklanjanje nešto što nas emotivno manje košta?
Da li nas je strah od deljenja,ako je očigledno da smo spremni da ga nerado upražnjavamo?
Da li se unapred preračunavamo kada odlučujemo da li da budemo saučesnici u deobi?
Ako se lakše odlučujemo za poklanjanje,da li je to zato što eventualnmi gubitak uvek možemo da opravdamo kao kolateralnu štetu?
Koliko ste puta zapravo bili u situaciji da delite,a koliko da poklanjate?
Za delenje,kod mene je odgovor poražavajući....u par slučajeva samo.
A poklanjanje mi je zaista blisko...često posežem za njim.
I na kraju,jedno razumno pitanje:šta propuštamo u oba ova slučaja?
.....
Ono što je zaista tvoje,ne možeš pokloniti.
Ono što je autentično tvoje,možeš podeliti sa drugima.
Poklanjati je lakše nego deliti.
Poklanjanje je usputno,deljenje traži saputništvo.
Delenje je prožeto strepnjom i zahteva mudrost.
Ono što pokloniš,odmah možeš da zaboraviš i da ga se odrekneš.
Ono što podeliš i dalje je deo tebe i nastavlja da raste u drugome.
Podeljeno više ne možeš povratiti,a ono i dalje ne prestaje da bude tvoje.
Deljenje zato zahteva veru,veliku nadu da će onaj drugi negovati deo tebe u sebi.
Deljenje zaista jeste nešto što u sebi sadrži ogromnu hrabrost.
Kad odlučiš da deliš,u ruke drugog stavljaš delimičnu svoju sudbinu.
Kad odlučiš da deliš,to ponekad može da znači da ostavljaš u zalog svoj život ili svoju smrt.
~~~~~
Kad poklanjanje i deljenje posmatramo kroz emotivni kontekst,ostajemo zatečeni njihovom vezom,veoma bliskim medjusobnim prožimanjem.
Ovakva tematika nas nagoni na razmišljanje.
Pitamo se koliko udela imaju ova dva procesa u najvišem ljudskom osećanju,u ljubavi?
Koliko puta smo spremni da delimo?
Da li je poklanjanje nešto što nas emotivno manje košta?
Da li nas je strah od deljenja,ako je očigledno da smo spremni da ga nerado upražnjavamo?
Da li se unapred preračunavamo kada odlučujemo da li da budemo saučesnici u deobi?
Ako se lakše odlučujemo za poklanjanje,da li je to zato što eventualnmi gubitak uvek možemo da opravdamo kao kolateralnu štetu?
Koliko ste puta zapravo bili u situaciji da delite,a koliko da poklanjate?
Za delenje,kod mene je odgovor poražavajući....u par slučajeva samo.
A poklanjanje mi je zaista blisko...često posežem za njim.
I na kraju,jedno razumno pitanje:šta propuštamo u oba ova slučaja?
.....