Pogledajte prilog 5411971978. Otava, Kanada. Svetski prvaci u umetničkom klizanju postaju Irina Rodnjina i Aleksandar Zajcev. U disciplini ples prvaci su Natalija Linčuk i Genadi Karponosov. Teča Žika jedva dočekao moj zimski raspust: - A breee, ima da se naigramo šaha! - Samo par dana, posle idem na zimovanje. I to bez roditelja! Sedam dana slobode! Sa drugarima. Hotel. Blagodeti sveta odraslih. Ključ od sobe u rukama. Ručak u restoranu. - Šta mladići žele za ručak? Mladići žele ćevape. I sok. - Neka supa pre toga? - Hvala lepo. Nismo kod kuće! Posle ručka sankanje do smrzavanja. Večera. - Šta mladići žele za večeru? - Ćevape! I sok! Jednom se živi! Negde oko sedmog ćevapa, neko me grli s leđa. Nepoznata devojka. Oko dvadeset osam godina. Dakle, duplo starija od mene. - Momci, pravimo igranku posle večere. U hotelu ima tridesetak devojčica vaših godina. A vas dva ste jedini dečaci. Obavezno morate doći. Vidi da se nećkamo. - Ako vas nema za petnaest minuta, dolazim u sobu po vas. U sobi. - Meni se ne ide. Šta ima da se petljamo sa devojčicama? - Čuo si da će doći po nas. Čuo sam. Silazimo. Rado Srbin ide u vojnike, dva ga tuku, a trojica vuku. Mala sala. Neka lagana muzika. Neki odrasliji plešu. Plešu i devojčice. Između sebe. Sa ogromnim interesovanjem preturam po gramofonskim pločama. Dobar razlog da im svima okrenem leđa. - Ajde da plešemo! Znao sam. Počinje tortura. - Ne plešem! Devojčici neprijatno. Drugar spašava situaciju. - Ja plešem. Odoše. Agresija prošla. Dobro je. Okrećem se. Nova opasnost sa te strane. Riđokosa opasnost. - Onda ćemo ti i ja! Sad već nemam kud. Lagano se okrećemo u krug. I nije tako loše. Sprovodi anketu, onako, uz ples. Odakle sam , koliko imam godina ... Bez kraja i konca. Na gramofonu se vrti Selma. Ona što se ne naginje kroz prozor. Pauza. Drugar me podbada. - Vidiš da nije bolelo. Preživeo si. Osamdesete. Vojska. Skoro prazna letnja bašta. Lagana muzika. Drugar iz Sarajeva. Dovršava pivo. Kreću prvi taktovi pesme. - Znaš li ovu stvar? Ne žurim sa odgovorom. - Selma. Kažem. - Eh! Lako je sad kad si čuo reči. A nisi znao! Znao sam. Uporan je. - Lažeš da si znao! To se sad retko sluša. - Uz tu stvar sam prvi put plesao. Gleda me. Dugo. - Sad ti verujem.
* * *
1978. Svetsko prvenstvo u košarci na Filipinima: Jugoslavija je prvak, u timu prvenstva su Dražen Dalipagić (MVP), Krešimir Ćosić i Dragan Kićanović. Raspust. - Gde ćemo danas? - Vozimo bicikle, pa gde stignemo. Stigli. Deo grada u kome nikada nismo bili. - Jel se ovo zove periferija? - Ne, ovo se zove nedođija. Asfaltni put pored vode. Sa druge strane puta neke kuće. Nigde nikoga. Uvežbavamo vožnju bez ruku. Najmlađi brat na poni biciklu. - Pogledajte! Vozim bez ruku! - Nemoj samo da posle bude: Pogledajte! Vozim bez zuba! - Da nije ovo slepi put? - Možda jeste, videćemo. - Stanite! Stanite! Nećete nam oteti naš teren! Gledamo iza sebe. Neki dečak na biciklu. Juri za nama. - Šta je ovome? - Ko to može znati. Vozimo lagano. Mališa nas sustiže. - Vraćajte se! Vraćajte se! Ovo je naš teren! Pišti mi na uvo. Seče mi put. Pokušava da me odgurne. - Beži,bre! Jesi li ti kršten? - Nećete nam oteti teren! Vraćajte se! Mališa neustrašiv. Točkom udara o moj bicikl. Vidim da ovo neće proći bez pedagogije. Levom rukom mu odvaljujem korektivnu meru. Pada sa sve biciklom. Nastavljamo dalje. Mališa seda na bicikl i nestaje sa puta. - Al si ga odvalio. - Žao mi je. Videli ste šta je radio. Ko mu je kriv. - A da se mi vratimo? Dok nije doveo pojačanje. - Idemo do kraja puta. Valjda vodi negde. Stotinak metara dalje. Put ne vodi nigde. Moramo nazad. Vozimo polako. Stižemo blizu onih kuća. Srednji brat se nešto okreće. - Izgleda da su nam pripremili doček. Iza nas su dvojica na biciklima. A eno i glavnine! Pogledajte! Izlaze na put! Stvarno izlaze. Ima ih tridesetak. Neki imaju motke u rukama. Mališa napravio opštu mobilizaciju. Raspoređujemo se. Najmlađi brat u sredinu. Mi sa bokova. - Kad priđemo bliže, idemo punom brzinom kroz njih. Nema kočenja. - Poubijaćemo se ako se ne sklone. - Pa, bar će i neko od njih dobiti svoje. Idemo, ubrzavajte! Primičemo se gomili. Sad već ne sedimo. Obrćemo pedale u stojećem stavu. Tri bicikla u punoj brzini. - Baš me zanima kako misle da nas zaustave! Nikako. Razmiču se u zadnjem trenutku. Beže. Jedan uspeva da me udari rukom u rame. Slabo. Beznačajno. Proboj uspeo. - Prošli smo! - Zarobili su nam brata! Okrećem se. Ne mogu da verujem. - Zašto je kočio? Bio je u sredini. Nisu mu mogli ništa. - Šta ćemo sad? - Ništa. Pustiće ga. Mali je, a i nisu njega hteli, već mene. Idemo polako dalje. - Šta ako ga izmlate? - Neće dirati klinca od deset godina. Nije im ništa kriv. Sačekaćemo ga kad stignemo do krivine. Par minuta kasnije. Stiže. - Šta je bilo? - Ništa, pustili me. Kažu, pusti klinca, ona dva su nam pobegla. - Šta ti bi da kočiš? Bio si u sredini, bezbedan. - Otkud sam mogao znati da će se skloniti? - Nema veze. Prošli smo. Idemo u šećeransko naselje, oni imaju dobar fudbalski teren. A nemaju slepe puteve.
* * *
1978 . U Beogradu održan Drugi Svetski šampionat u boksu; domaći bokseri uzeli šest srebrnih i jednu bronzanu medalju, kubanci pet zlatnih i tri srebrne. U finalu teške kategorije, David protiv Golijata. Inače poluteškaš, Dragan Vujković izlazi na megdan Teofilu Stivensonu, koji je nokautirao sve protivnike do finala. Plan našeg stručnog štaba: neaktivnost i izbegavanje nokauta. Posle tri minuta trčanja oko Teofila i jednog primljenog udarca, Vujković predaje meč. Naše rukovodstvo se zahvaljuje kubancima, jer Teofilo nije želeo da nokautira našeg boksera. Tim porazom Vujković osvaja srebrnu medalju i ulazi u legendu. Jer je imao hrabrosti da uđe u ring. Pet godina kasnije, u nekom kafiću, slučajno čujem njegov razgovor sa nekim studentkinjama: - Devojke, dira li vas neko? Smeju se: - Ne! - A jel vi dirate nekoga? - Ne! Šampion poentira: - Izeš vašu aktivnost!
http://priceotecama.blogger.ba/
* * *
1978. Svetsko prvenstvo u košarci na Filipinima: Jugoslavija je prvak, u timu prvenstva su Dražen Dalipagić (MVP), Krešimir Ćosić i Dragan Kićanović. Raspust. - Gde ćemo danas? - Vozimo bicikle, pa gde stignemo. Stigli. Deo grada u kome nikada nismo bili. - Jel se ovo zove periferija? - Ne, ovo se zove nedođija. Asfaltni put pored vode. Sa druge strane puta neke kuće. Nigde nikoga. Uvežbavamo vožnju bez ruku. Najmlađi brat na poni biciklu. - Pogledajte! Vozim bez ruku! - Nemoj samo da posle bude: Pogledajte! Vozim bez zuba! - Da nije ovo slepi put? - Možda jeste, videćemo. - Stanite! Stanite! Nećete nam oteti naš teren! Gledamo iza sebe. Neki dečak na biciklu. Juri za nama. - Šta je ovome? - Ko to može znati. Vozimo lagano. Mališa nas sustiže. - Vraćajte se! Vraćajte se! Ovo je naš teren! Pišti mi na uvo. Seče mi put. Pokušava da me odgurne. - Beži,bre! Jesi li ti kršten? - Nećete nam oteti teren! Vraćajte se! Mališa neustrašiv. Točkom udara o moj bicikl. Vidim da ovo neće proći bez pedagogije. Levom rukom mu odvaljujem korektivnu meru. Pada sa sve biciklom. Nastavljamo dalje. Mališa seda na bicikl i nestaje sa puta. - Al si ga odvalio. - Žao mi je. Videli ste šta je radio. Ko mu je kriv. - A da se mi vratimo? Dok nije doveo pojačanje. - Idemo do kraja puta. Valjda vodi negde. Stotinak metara dalje. Put ne vodi nigde. Moramo nazad. Vozimo polako. Stižemo blizu onih kuća. Srednji brat se nešto okreće. - Izgleda da su nam pripremili doček. Iza nas su dvojica na biciklima. A eno i glavnine! Pogledajte! Izlaze na put! Stvarno izlaze. Ima ih tridesetak. Neki imaju motke u rukama. Mališa napravio opštu mobilizaciju. Raspoređujemo se. Najmlađi brat u sredinu. Mi sa bokova. - Kad priđemo bliže, idemo punom brzinom kroz njih. Nema kočenja. - Poubijaćemo se ako se ne sklone. - Pa, bar će i neko od njih dobiti svoje. Idemo, ubrzavajte! Primičemo se gomili. Sad već ne sedimo. Obrćemo pedale u stojećem stavu. Tri bicikla u punoj brzini. - Baš me zanima kako misle da nas zaustave! Nikako. Razmiču se u zadnjem trenutku. Beže. Jedan uspeva da me udari rukom u rame. Slabo. Beznačajno. Proboj uspeo. - Prošli smo! - Zarobili su nam brata! Okrećem se. Ne mogu da verujem. - Zašto je kočio? Bio je u sredini. Nisu mu mogli ništa. - Šta ćemo sad? - Ništa. Pustiće ga. Mali je, a i nisu njega hteli, već mene. Idemo polako dalje. - Šta ako ga izmlate? - Neće dirati klinca od deset godina. Nije im ništa kriv. Sačekaćemo ga kad stignemo do krivine. Par minuta kasnije. Stiže. - Šta je bilo? - Ništa, pustili me. Kažu, pusti klinca, ona dva su nam pobegla. - Šta ti bi da kočiš? Bio si u sredini, bezbedan. - Otkud sam mogao znati da će se skloniti? - Nema veze. Prošli smo. Idemo u šećeransko naselje, oni imaju dobar fudbalski teren. A nemaju slepe puteve.
* * *
1978 . U Beogradu održan Drugi Svetski šampionat u boksu; domaći bokseri uzeli šest srebrnih i jednu bronzanu medalju, kubanci pet zlatnih i tri srebrne. U finalu teške kategorije, David protiv Golijata. Inače poluteškaš, Dragan Vujković izlazi na megdan Teofilu Stivensonu, koji je nokautirao sve protivnike do finala. Plan našeg stručnog štaba: neaktivnost i izbegavanje nokauta. Posle tri minuta trčanja oko Teofila i jednog primljenog udarca, Vujković predaje meč. Naše rukovodstvo se zahvaljuje kubancima, jer Teofilo nije želeo da nokautira našeg boksera. Tim porazom Vujković osvaja srebrnu medalju i ulazi u legendu. Jer je imao hrabrosti da uđe u ring. Pet godina kasnije, u nekom kafiću, slučajno čujem njegov razgovor sa nekim studentkinjama: - Devojke, dira li vas neko? Smeju se: - Ne! - A jel vi dirate nekoga? - Ne! Šampion poentira: - Izeš vašu aktivnost!
http://priceotecama.blogger.ba/