
jel tebi dobro?
@taote
nisam ni ja skroz prevazisla u svojoj glavi svoje porodicne problematicne odnose. ali postalo mi je donekle jasno, bar na mom primeru, kako neke stvari treba, a kako ne treba raditi. i meni je nekako jako bilo vazno da shvate, pa sam svako malo pravila dramu, ubedjivala, objasnjavala, histerisala, plakala, nekada davno htela i da pisem pisma. a onda sam jednog dana shvatila da je uzalud. da je moj otac cvrsto uveren da ni u cemu nije pogresio. da moja majka misli da je gresila u nekim totalno levim stvarima, koje mene uopste ne doticu. to je njihova percepcija. ali oni su oni. ja sam ja. ne moze i ne sme moje, niti bilo cije stanje i zivot da zavise od nekog drugog, ni u kom smislu. mi ne mozemo da zivimo svoj zivot da bi nas drugi voleli jer sebe ne volimo dovoljno i o sebi imamo nisko misljenje. vec da na prvom mestu naucimo da volimo sebe, a to je moguce ako se polako izgradjujemo kroz zivot, pronalazimo i unapredjujemo svoje potencijale, talente, vrline, sticemo iskustva, ucimo, citamo, putujemo, druzimo se, obogacujemo svoj duh. nekome takve stvari idu lakse i brze, slabi se dobrano namuce na tom putu. ali kad se okrenu imaju sta da vide. a jedna od najgorih stvari je biti hibiskus.
Isti moj slučaj. Izgleda da devojke mnogo brže "kapiraju" u kakvoj se situaciji nalaze, i manje su sklone da pasivno čekaju da "se nešto desi" samo od sebe, ili nekim sticajem oklnosti, ili da se
drugi menjaju zbog njih.