Prelazeći pre neki dan preko dušanovačkog mosta primetim, po prvi put, da uz autoput stoji jedan moćni, razgranati platan, koji sigurno nije tu od juče, ali sam ga ja tada prvi put zapravo video iako tuda idem svaki dan. I to me je nateralo da se zamislim. Koliko toga u životu mi uzimamo zdravo za gotovo? Koliko toga previđamo a koliko toga zapostavljamo?
Veliko drvo prijatnih, prirodnih boja stidljivo, skoro neprimetno stoji naspram glomaznih raznobojnih bilborda i maše granama dok svakodnevno ispraća desetine hiljada vozila koja u mahnitoj žurbi proleću pored njega. I u toj sumanutoj brzini, negde između asfalta i drečavih reklama gubi se čovek i ono ljudsko u čoveku.