Kome služe kolektivni ugovori sem kvazi državi koja svojim kvazi rešenjima i propisima pokušava da naplati svoje postojanje? Možda šačici privilegovanih koji još žive na državnim jaslama.
Moram da ponovim, poštovane dame, jer očito čitate onako kako se sviđa vašem optimizmu (koji verovatno imate čime da podgrevate). Pre svega, komentar sam stavila zbog brisanja prethodnog posta. A kad sam ga već stavila i kad ste se nadovezale, onda bi bilo korektno da se nadovežete na ono što piše.
Ne sporim ja ni prava ni mogućnosti pojedinca da se bori za ono što mu po zakonu ili na papiru pripada. Ko ima energije, slobodnog vremena, izbora, podrške i novca (a i petlju da u svojoj radnoj biografiji ima danas preporuku u vidu prijave prethodnog poslodavca inspekciji), ili ga baš briga što bi mogao ugroziti interese onih koji bi mu pre ili kasnije mogli nauditi, nek izvoli. Ali ja sam mislila na one druge, a mnogo ih je više (i uglavnom nemaju ni priliku da kažu svoje mišljenje niti ih ko šta pita, a i da ih pita ili ne bi znali šta da misle ili ne bi smeli), na one koji
moraju da rade pod svakakvim uslovima (i još pride strahuju da će ostati bez posla). I to neću elaborirati, jer samo oni koji neće da znaju, ili nemaju potrebe da znaju, još ne znaju šta to znači i kako izgleda, i koliko su ti ljudi u nemogućnosti da se bore za svoja prava i koliko su uslovi takvi, naročito trenutno i naročito u bliskoj nam budućnosti, da je novi, odnosno Opšti kolektivni ugovor o radu poslednje od čega bi mnogi, kojih bi trebalo da se tiče, mogli da imaju ikakve koristi. Dakle, naglasak sam stavila na, krajnje neprimeren trenutku, pokušaj države da iscedi još koju kap iz suve drenovine u svoju kasu, pod parolom sindikalne borbe, a preko leđa naroda.
Opšti kolektivni ugovor sem odredbi kojima se utvrđuju kriterijumi za utvrđivanje viška zaposlenih, skoro da ne sadrži odredbe kojima se štite zaposleni od otkaza... Kolektivni ugovor, na koji se čekalo tri godine, nema odgovarajuća rešenja u obostranom interesu, jer izgleda da je pažnja bila usmerena uglavnom na topli obrok i regres. Poslodavci koji to ne budu mogli da obezbede, imaju mogućnost da otpuštanjem zaposlenih dođu do potrebnih sredstva za one koji preostanu, komentar je Mr Radmile Bosanac. Nesporno je da će se poslodavci dovijati i da se već dovijaju i na druge načine, a pre svega na uštrb plata (nadam se da nije potrebno prezentirati kako se to radi sa sve povećanjima plata na obračunskom listu i po ugovoru o radu

) i sve dužim (neplaćenim) prekovremenim radom.
I kad bismo svu tu ujdurmu mogli bar podvesti pod onu narodnu
Videla žaba da se konji potkivaju, pa i ona digla nogu, možda bi se i imalo o čemu pričati, ali pošto je samo reč o još jednom bezobrazluku državnog aparata koji se i u ovom slučaju služi logikom
Zavadi pa vladaj (pa makar na štetu svih i u najpogrešnijem trenutku), onda je priča izlišna. A i slobodnog vremena za priču sve manje. Srećom, nasmejati se još možemo, usput.