Neki prvi žive za i od svojih uspeha. Iza tih stoji krvav dugogodišnji rad, praktično ceo život. Odricanje, patnje, testiranje sebe do krajnjih granica, fizičkih i psihičkih.
Neki drugi žive za i od neuspeha ovih prvih. Iza tih ne stoji nikakav rad, samo zavist, podmukli karakter kao rezultat vlastitog neuspeha i pogana jezičina. Ti se u životu nisu oznojili, nisu se povredili na treningu ili takmičenju.
Jedino ako nisu istegnuli mišić na putu do frižidera ili kod pada iz fotelje fatajući daljinski sa stola. Njihov najveći fizički i psihički napor je eventualno bila trka do wca da se ne unerede u gaće.
Ovih prvih će uvek da bude. To su oni fanatici koji su se posvetili celim svojim bićem nečemu i postali šampioni u tome čime se bave.
Ovih drugih ima samo kad ima prvih. Ako nema prvih nema ni drugih jer nema koga uspešnog da mrze i kome da zavide.
Ali kad ima prvih, evo njih. Drugih. Uvek će naći nešto. Ako i nema nešto napraviti će ga od ništa. Moraju. Jer to je njihova jedina šansa.
Jedini trenutak da svetla sa onih prvih privuku na sebe.
Nažalost, neki od toga i dobro žive.
Zna Nole sve, šta ja da mu pišem. Zna ako je pogrešio i zašto je pogrešio. Zna ako nije pogrešio i zašto nije pogrešio.
Zato Nole želim Ti puno zdravlja. Ima još Pariz, Olimpijada 2024, možda i najlepša moguća priča za kraj jedne veličanstvene karijere.
Mogu da zamislim i otvorenih očiju.
Samo ne zaboravi, pre toga uzmi taj dolazeći US Open.
Za komplet. Zlatni.
