Te proklete pare, taj vječiti šejtan, zavrtio je mnoge ljude oko sebe kao djecu
u kolu, a sve ono duhovno bacio u zaborav poput kakve stare, zaboravljene
sehare na tavane.
Danas, meščini, glavno je imati što deblji džep, kuću sa što više spratova
i kakva bijesna kola.
Bogami, k'o da se, sagradivši tu kulu do neba, možeš približiti Bogu.
I tim bijesnim kolima projuriti kroz život, kao da te brzina može izbaviti
od praznine koja vreba iznutra.
Sve je postalo nekakvo nadmetanje. Sve je više onih koji bezglavo žure,
nemaju vremena, a ako se i desi da neko zastane, prvo će pogledati
kako je ovaj drugi odjeven, pa će onda odmjeriti kakve su mu cipele,
da li je telefon u ruci dovoljno nov i skup, i tek na kraju, možda, baciti pogled
na lice i u oči. Sve postaje procjena – vrijednost se mjeri spolja, ne iznutra.
Gdje li nestade onaj dobri osjećaj kad ti neko na sabahu poželi lijep dan,
kad te komšija pozdravi s osmijehom, kad ti neko uputi iskrenu i lijepu riječ
Duhovne vrijednosti koje su nekad bile temelj društva, sada su negdje u
hladu, sakrivene iza šarenih fasada i debelih zidova. A ti zidovi, ma koliko
bili čvrsti, ne mogu sakriti onu prazninu koja se osjeća kad čovjek izgubi
vezu sa svojim srcem, sa svojim duhom.
Jer šta vrijedi imati sve na svijetu, a nemati sebe? Šta vrijedi kupiti sve što
poželiš, a dušu ostaviti gladnom?
Ima jedna priča iz života austrijskog pjesnika Rilkea koja kaže:
Kad je boravio u Parizu, poznati pesnik je, s prijateljicom Francuskinjom,
svakodnevno prolazio jednom ulicom gde je na pločniku sjedila prosjakinja.
Pjesnik joj nikada ništa nije stavio u kartonsku kutiju, dok je njegova
prijateljica koji put udijelila novčić.
- Zašto nikada sirotici ne udijeliš nešto? - upita prijateljica pjesnika.
- Njoj treba udijeliti nešto za dušu - odgovori Rilke.
Sutradan pjesnik stavi prosjakinji u ruku svježe ubranu ružu. Ona podiže
glavu, poljubi mu ruku i otrča. Nije je bilo nedelju dana.
Kad je ugledaše ponovo, mlada Francuskinja upita pjesnika od čega li je
živjela sirotica sve ovo vrijeme kad joj ništa nije udijeljeno.
- Od ruže, - reče pjesnik.
Nešto mislim noćas; nije li mnogim ljudima danas zapravo mnogo
potrebnija neka ruža, negoli sve te kule do neba?! Neka ruža, svježe ubrana.
Boja nije važna; boja je boja.
Riada
u kolu, a sve ono duhovno bacio u zaborav poput kakve stare, zaboravljene
sehare na tavane.
Danas, meščini, glavno je imati što deblji džep, kuću sa što više spratova
i kakva bijesna kola.
Bogami, k'o da se, sagradivši tu kulu do neba, možeš približiti Bogu.
I tim bijesnim kolima projuriti kroz život, kao da te brzina može izbaviti
od praznine koja vreba iznutra.
Sve je postalo nekakvo nadmetanje. Sve je više onih koji bezglavo žure,
nemaju vremena, a ako se i desi da neko zastane, prvo će pogledati
kako je ovaj drugi odjeven, pa će onda odmjeriti kakve su mu cipele,
da li je telefon u ruci dovoljno nov i skup, i tek na kraju, možda, baciti pogled
na lice i u oči. Sve postaje procjena – vrijednost se mjeri spolja, ne iznutra.
Gdje li nestade onaj dobri osjećaj kad ti neko na sabahu poželi lijep dan,
kad te komšija pozdravi s osmijehom, kad ti neko uputi iskrenu i lijepu riječ
Duhovne vrijednosti koje su nekad bile temelj društva, sada su negdje u
hladu, sakrivene iza šarenih fasada i debelih zidova. A ti zidovi, ma koliko
bili čvrsti, ne mogu sakriti onu prazninu koja se osjeća kad čovjek izgubi
vezu sa svojim srcem, sa svojim duhom.
Jer šta vrijedi imati sve na svijetu, a nemati sebe? Šta vrijedi kupiti sve što
poželiš, a dušu ostaviti gladnom?
Ima jedna priča iz života austrijskog pjesnika Rilkea koja kaže:
Kad je boravio u Parizu, poznati pesnik je, s prijateljicom Francuskinjom,
svakodnevno prolazio jednom ulicom gde je na pločniku sjedila prosjakinja.
Pjesnik joj nikada ništa nije stavio u kartonsku kutiju, dok je njegova
prijateljica koji put udijelila novčić.
- Zašto nikada sirotici ne udijeliš nešto? - upita prijateljica pjesnika.
- Njoj treba udijeliti nešto za dušu - odgovori Rilke.
Sutradan pjesnik stavi prosjakinji u ruku svježe ubranu ružu. Ona podiže
glavu, poljubi mu ruku i otrča. Nije je bilo nedelju dana.
Kad je ugledaše ponovo, mlada Francuskinja upita pjesnika od čega li je
živjela sirotica sve ovo vrijeme kad joj ništa nije udijeljeno.
- Od ruže, - reče pjesnik.
Nešto mislim noćas; nije li mnogim ljudima danas zapravo mnogo
potrebnija neka ruža, negoli sve te kule do neba?! Neka ruža, svježe ubrana.
Boja nije važna; boja je boja.
Riada
Poslednja izmena:
Iliti Ne diraj moje krugove
