hej, brate po mladosti...i državi, riječi me tvoje ubile nočas i odvukle u prošlost...možda je kriva i neka crno bijela fotografija iz tamo neke, osamdeset i pete, šeste...bila sam tek djevojčica, s očima kao krijesnice...šašavim idealima na reveru, ali tako divno svoja u nastojanju da shvatim ovaj svijet i ućinim ga boljim..Nije mi žao, dala sam svoj dug društvu, dala sam svoj doprinos čovječanstvu..nisu me poljuljale ni razorile tuge, nisu me ubili rastanci...ubiše me sjećanja...želim ih zagrliti, skupiti u svilenu maramu ovog šarolikog prostranstva i zavezati u tako čvrsti čvor da zauvijek ostanu tako sretna i bezbrižna...Vratio si mi poneku suzu i onaj gorki okus loše kave iz svih naših bircuza uz cestu, onaj plavičasti obris zore na kolosijeku, na prvom peronu...i sive golubove.
Vratio si mi neku izgubljenu ljubav, tek krišom napisanu na poleđini knjige iz gradske knjižnice, kao da će baš ta knjiga dopasti njemu u ruke i on će shvatiti...Nisam si htjela priznati da on nikada nije čuo za Lorcu..i nikada nije čuo za ljubav...ali je jako dobro poznavao prevare, laži i uvrede...
Ali nije mi žao...vratio si mi tisuće razloga za osmijeh, ti ...brate po slovu i peru...po rakiji...po uspomeni....
Hvala ti...ubi me, sretnu...
Vratio si mi neku izgubljenu ljubav, tek krišom napisanu na poleđini knjige iz gradske knjižnice, kao da će baš ta knjiga dopasti njemu u ruke i on će shvatiti...Nisam si htjela priznati da on nikada nije čuo za Lorcu..i nikada nije čuo za ljubav...ali je jako dobro poznavao prevare, laži i uvrede...
Ali nije mi žao...vratio si mi tisuće razloga za osmijeh, ti ...brate po slovu i peru...po rakiji...po uspomeni....
Hvala ti...ubi me, sretnu...
