Izvodi iz knjige Dr Ivana Nastović
(stručna literatura)
VREDNOSNE NORME
Ove norme nam za razliku od statističkih normi daju informacije o vrednosti fenomena koji se promatra; jer kao što ističe PETRILOVITSCH, ne može se izvesti sud da li je neko depresivan, hipertimičan ili emocionalno labilan samo na osnovu čiste deskripcije, već to možemo saznati tek u kontekstu vrednosnih normi, odnosno u kontekstu pojma normalnosti koji vlada u jednom društvu.
Odavde proističe da su vrednosne norme povezane sa socijalnim i kulturnim činiocima koji učestvuju u određivanju da li će se jedan psihički fenomen ili ponašanje smatrati normalnim ili abnormalnim, te otuda ponašanje jedne osobe, na pimer, u jednoj konzervativnoj i netolerantnoj sredini može biti ocenjeno kao veoma upadljivo i neadaptirano, za razliku od druge, tolerantnije sredine, u kojoj će to isto ponašanje biti shvaćeno kao dobro prilagođeno.
Stoga možemo reći da se u smislu vrednosnih normi može smatrati normalnom ona osoba koja odgovara ili se približava idealu društva u kome živi, tako da vrednosne norme variraju u okviru različitih socijalnih struktura.
Čak i neke somatske bolesti, uprkos činjenici da se pojam normalnog izjednačava sa pojmom zdravlja, mogu izgubiti obeležje patološkog ako se dosta često javljaju. Kod jednog južnoameričkog indijanskog plemena, još i danas važi kao sasvim normalno jedno veoma rašireno kožno oboljenje, i to u toj meri da se veoma mali broj muškaraca koji od nje nisu napadnuti, tretiraju čak kao abnormalni, te im se zbog toga ne pruža mogućnost da se ožene.
U kojoj meri od socijalnih i kulturnih činilaca zavisi da li će se nešto smatrati normalnim, mogu nam pokazati rezultati testa primenjenih na 136 zdravuh crnaca koje su pratili članovi svoje porodice u bolniscu ALBERTA SCHWEIZERA u Lambareni. Pokazano je da je analizirani materijal po svojoj strukturi tipičan, po evropskim merilima, za paranoidni oblik šizofrenije.
Na osnovu svega rečenog možemo kazati da socijalni činioci ne utiču smo na pojavu psihičkih poremećaja, već i da dobrim delom određuju šta će se smatrati normalnim i abnormalnim.
Kada govorimo o vrednosnim normama bitno je razgraničiti idealne od realnih vrednosnih normi.
Idealne vrednosne norme u psihologiji određuju sadržaj i smisao idealne forme psihičke normalnosti, koja se sastoji u potpunoj realizaciji našeg bića, što po JUNGU predstavlja nedostižan ideal s obzirom da «u odraslima egzistira dete, koje se nalazi uvek u razvoju, nikada dovršeno, te iziskuje stalnui negu, pažnju i vaspitanje. Razvoj ličnosti je jedna takva vrsta sreće koja se mora skupo platiti».
«Ideali nisu ništa drugo do putokazi a ne ciljevi.» (JUNG)
Idealnoj formi psihičke normalnosti najviše se približava JUNGOV pojam individuacije, što ne smemo poistovetiti sa individualizmom, odnosno egoizmom. Krajnji cilj je onoga što je JUNG nazvao Selbst koji obuhvata svestan i nesvestan deo ličnosti. Selbst je ona forma normalnosti koja se najviše približava idealnoj normalnosti a koju mogu da ostvare samo izabrani.
Razvoj ličnosti, u smislu realizacije Selbsta , predstavlja jedan «nepopularan poduhvat, jedno nesimpatično odstupanje od širokog puta» (JUNG), prihvaćenih socijalnih vrednosti i normi, uslovljen unutrašnjom nužnošću i voljom individue, koja goni ličnost da ide svojim vlastito odabranim putem, izvan okvira ustaljenih socijalnih konvencija, jer se «stvaralački život nalazi s one strane konvencije» (JUNG).
Već i sama činjenica da se ličnost na svome putu individuacije nalazi u stalnom razvoju ukazuje da pojam psihičke normalnosti ne može biti isti kod dece i kod odraslih.
Idealne forme normalnosti, iako izlaze iz kolektivnih normi, ipak su nužne i socijalno korisne. Ne samo zato što predstavljaju kompenzaciju u odnosu na jednostranost kolektivnih normi, već i stoga što ličnosti koje su uspele da realizuju svoje potencijalne mogućnosti, deluju socijalno pozitivno, u smislu pospešivanja društvenog progresa. Međutim, nagomilavanje individualnosti može imati negativno dejstvo, jer se individualnosti ne sumiraju već međusobno isključuju. Stoga JUNG tvrdi da: «jedan skup od sto visokointeligentnih glava u svojoj sumi čini jednu veliku glupu glavu.
Uprkos nužnosti i socijalnoj koristi idealnih formi normalnosti, one su ipak u svakodnevnom praktičnon radu neupotrebljive, posebno u okviru kliničke psihologije i psihijatrije, gde je nužno korišćenje realnih vrednosnih normi.
Realne vrednosne norme našle su svoj puni izraz i široku primenu u fenomenu adaptacije. Otuda će se jedna osoba označiti kao normalna kada je potpuno adaptirna na svoju sredinu ili ako u velikoj meri realizuje taj životni cilj. Adaptacija predstavlja jedan aktivan proces, tako da se i ne primenjuje više u smislu – pasivno se potčinjavati datim okolnostima – jer sam pojam adaptacije već sadrži težnju da se okolnosti menjaju.
Međutim, bar sa stanovišta dubinske, dinamičke psihologije, sposobnost spoljašnje adaptacije ne bi smela da se poistoveti sa pojmom normalnosti, jer jedna osoba može biti spolja adaptirana, a da nam to još ne garantuje da je i normalna.
Potvrdu za činjenicu da spoljašnja adaptacija ne znači obavezno i prisustvo normalnosti, nalazimo kod onih osoba koje su postigle adaptaciju putem totalne identifikacije sa svojom personom (maskom), odnosno sa ustanovom i položajem koji zauzimaju u društvu, tačnije: sa svojom socijalnom ulogom. Prema tome, bilo bi uzaludno, po rečima JUNGA, iza te maske tražiti ličnost, jer «redovno nilazimo na čovečuljka dostojnog sažaljenja». Otuda je za takve osobe neodoljivo primamljiv «lov na titule», jer one za njih predstavljaju jeftinu kompenzaciju za osećanje vlastite nedovoljnosti. Tako, na primer, ima profesora čija se celokupna individualnost iscrpljuje činjenicom «biti profesor», pa zbog toga iza te fasade, koje se grčevito drže, ne možemo naći ništa sem sujete.
Štaviše, ponekad se dešava, piše JUNG, da sretnemo prividno sasvim normalne osobe sa veoma uspešnom spoljašnjom adaptacijom. Među njima mogu biti lekari, pedagozi koji svojom normalnošću služe kao uzor za okolinu. Njihova normalnost samo je «veštačka kompenzacija za latentnu psihozu», o čijem prisustvu oni nemaju ni pojma, a koja bi već pri prvom pokušaju konfrontacije sa njihovim nesvesnim sadržajima, postala manifestna u radu: O fenomenu prividne normalnosti.
Jung smatra da je već u samom pojmu normalnosti i adaptacije sadržana redukcija na prosečnost, tako da je normalnost «idealni cilj za ljude bez uspeha, kao i za sve one koji se nalaze na opštem adaptivnom nivou dok bi za one, koji mogu da idu dalje od prosečnog čoveka, prihvatanje normalnosti značilo prepreku i smetnju za dalji razvoj», odnosno za njihov proces individuacije. Otuda «veliki broj neurotičara oboleva, jer su samo normalni, kao i što ima takvih koji su bolesni jer ne mogu postati normalni, tako da u stvarnoj (pravoj) psihologiji ne mogu postojati opštevažeći recepti i norme» (JUNG).
U tom smislu i FROM ističe da «osoba koja je normalna, s obzirom na svoju dobru prilagođenost, često je manje zdrava od neurotične osobe, s obzirom na njene ljudske vrednosti. Ona se često vrlo dobro prilagođava jedino po cenu odstupanja od svog ličnog Ja, da bi manje-više postala onakva kakva treba da bude. Pri tom je možda iščezla sva instiktivna individualnost i spontanost. S druge strane, neurotičara možemo označiti kao osobu koja nije bila spremna ili sposobna da se potpuno angažuje u borbi za svoje lično Ja. Svakako da njen pokušaj da spase svoje pojedinačno Ja nije uspeo, te je ona umesto da svoje lično Ja stvaralački izrazi, potražila spas u neurotičnim simptomima, povlačeći se u svoje fantazme. Pri tome ona je sa stanovišta ljudskih vrednosti manje osakaćena od one vrste normalnih osoba koje su potpuno izgubile svoju individualnost...»
Sve ovo ide u prilog BINDEROVOG tvrđenja da «ne može biti ni govora o tome da samo adaptacija na sredinu, koja je doduše nužna u ljudskom društvu ali često konzervativna i sterilna, predstavlja odlučujući kriterijum pri određivnju normalnosti». «Unutrašnja nužnost normalnog psihičkog života može jednoj osobi dati povoda da se od svoje sredine okrene ili da joj se energično suprotstavi» u cilju «traženja novih društvenih formi i životnih vrednosti. Stoga bi bilo pogrešno označiti takve osobe abnormalnim, zato što se po svojim ubeđenjima i ponašanju razlikuju od vladajućih socijalnih normi», koje u sebi neminovno sadrže i svoju protivurečnost, pa su njeni predstavnici najčešće upravo napredni jeretici.
Uostalom, HERBERT MARKUZE je dokazao da je «princip realnosti» pragmatički princip efekta koji iziskuje društvo u korist vladajuće klase i upravlja ga u pravcu svoga održanja, tako da se svaka pobuna ocenjuje kao psihopatološki simptom a ljudski odnosi analiziraju isključivo pod uglom prilagođavanja obliku vladavine. Zatim princip realnosti prihvaćen i nametnut od grupe, često nije identičan sa principom realnosti koji važi u društvu koje okružuje grupu, odnosno u kome grupa egzistira.
I socijetet je nužan uslov egzistencije kao i vazduh, ipak bilo bi smešno reći da čovek živi da bi egzistirao za socijetet, kao što bi bilo smešno reći da čovek živi da bi udisao vazduh.
Otuda možemo reći da je sposobnost spoljašnje socijalne adaptacije važan i nužan kriterijum pri određivanju psihičke normalnosti, ali ne i jedini i odlučujući, jer pored spoljašnje postoji i unutrašnja adaptacija, tako da na zahteve spoljašnjeg sveta čovek može potpuno da odgovori samo ako je adaptiran i na svoj unutrašnji svet, odnosno ako živi u saglasnosti sa samim sobom.
Sposobnost unutrašnje adaptacije psihološki je daleko pouzdanije merilo od sposobnosti spoljašnje adaptacije za određivanje psihičke normalnosti.
(stručna literatura)
VREDNOSNE NORME
Ove norme nam za razliku od statističkih normi daju informacije o vrednosti fenomena koji se promatra; jer kao što ističe PETRILOVITSCH, ne može se izvesti sud da li je neko depresivan, hipertimičan ili emocionalno labilan samo na osnovu čiste deskripcije, već to možemo saznati tek u kontekstu vrednosnih normi, odnosno u kontekstu pojma normalnosti koji vlada u jednom društvu.
Odavde proističe da su vrednosne norme povezane sa socijalnim i kulturnim činiocima koji učestvuju u određivanju da li će se jedan psihički fenomen ili ponašanje smatrati normalnim ili abnormalnim, te otuda ponašanje jedne osobe, na pimer, u jednoj konzervativnoj i netolerantnoj sredini može biti ocenjeno kao veoma upadljivo i neadaptirano, za razliku od druge, tolerantnije sredine, u kojoj će to isto ponašanje biti shvaćeno kao dobro prilagođeno.
Stoga možemo reći da se u smislu vrednosnih normi može smatrati normalnom ona osoba koja odgovara ili se približava idealu društva u kome živi, tako da vrednosne norme variraju u okviru različitih socijalnih struktura.
Čak i neke somatske bolesti, uprkos činjenici da se pojam normalnog izjednačava sa pojmom zdravlja, mogu izgubiti obeležje patološkog ako se dosta često javljaju. Kod jednog južnoameričkog indijanskog plemena, još i danas važi kao sasvim normalno jedno veoma rašireno kožno oboljenje, i to u toj meri da se veoma mali broj muškaraca koji od nje nisu napadnuti, tretiraju čak kao abnormalni, te im se zbog toga ne pruža mogućnost da se ožene.
U kojoj meri od socijalnih i kulturnih činilaca zavisi da li će se nešto smatrati normalnim, mogu nam pokazati rezultati testa primenjenih na 136 zdravuh crnaca koje su pratili članovi svoje porodice u bolniscu ALBERTA SCHWEIZERA u Lambareni. Pokazano je da je analizirani materijal po svojoj strukturi tipičan, po evropskim merilima, za paranoidni oblik šizofrenije.
Na osnovu svega rečenog možemo kazati da socijalni činioci ne utiču smo na pojavu psihičkih poremećaja, već i da dobrim delom određuju šta će se smatrati normalnim i abnormalnim.
Kada govorimo o vrednosnim normama bitno je razgraničiti idealne od realnih vrednosnih normi.
Idealne vrednosne norme u psihologiji određuju sadržaj i smisao idealne forme psihičke normalnosti, koja se sastoji u potpunoj realizaciji našeg bića, što po JUNGU predstavlja nedostižan ideal s obzirom da «u odraslima egzistira dete, koje se nalazi uvek u razvoju, nikada dovršeno, te iziskuje stalnui negu, pažnju i vaspitanje. Razvoj ličnosti je jedna takva vrsta sreće koja se mora skupo platiti».
«Ideali nisu ništa drugo do putokazi a ne ciljevi.» (JUNG)
Idealnoj formi psihičke normalnosti najviše se približava JUNGOV pojam individuacije, što ne smemo poistovetiti sa individualizmom, odnosno egoizmom. Krajnji cilj je onoga što je JUNG nazvao Selbst koji obuhvata svestan i nesvestan deo ličnosti. Selbst je ona forma normalnosti koja se najviše približava idealnoj normalnosti a koju mogu da ostvare samo izabrani.
Razvoj ličnosti, u smislu realizacije Selbsta , predstavlja jedan «nepopularan poduhvat, jedno nesimpatično odstupanje od širokog puta» (JUNG), prihvaćenih socijalnih vrednosti i normi, uslovljen unutrašnjom nužnošću i voljom individue, koja goni ličnost da ide svojim vlastito odabranim putem, izvan okvira ustaljenih socijalnih konvencija, jer se «stvaralački život nalazi s one strane konvencije» (JUNG).
Već i sama činjenica da se ličnost na svome putu individuacije nalazi u stalnom razvoju ukazuje da pojam psihičke normalnosti ne može biti isti kod dece i kod odraslih.
Idealne forme normalnosti, iako izlaze iz kolektivnih normi, ipak su nužne i socijalno korisne. Ne samo zato što predstavljaju kompenzaciju u odnosu na jednostranost kolektivnih normi, već i stoga što ličnosti koje su uspele da realizuju svoje potencijalne mogućnosti, deluju socijalno pozitivno, u smislu pospešivanja društvenog progresa. Međutim, nagomilavanje individualnosti može imati negativno dejstvo, jer se individualnosti ne sumiraju već međusobno isključuju. Stoga JUNG tvrdi da: «jedan skup od sto visokointeligentnih glava u svojoj sumi čini jednu veliku glupu glavu.
Uprkos nužnosti i socijalnoj koristi idealnih formi normalnosti, one su ipak u svakodnevnom praktičnon radu neupotrebljive, posebno u okviru kliničke psihologije i psihijatrije, gde je nužno korišćenje realnih vrednosnih normi.
Realne vrednosne norme našle su svoj puni izraz i široku primenu u fenomenu adaptacije. Otuda će se jedna osoba označiti kao normalna kada je potpuno adaptirna na svoju sredinu ili ako u velikoj meri realizuje taj životni cilj. Adaptacija predstavlja jedan aktivan proces, tako da se i ne primenjuje više u smislu – pasivno se potčinjavati datim okolnostima – jer sam pojam adaptacije već sadrži težnju da se okolnosti menjaju.
Međutim, bar sa stanovišta dubinske, dinamičke psihologije, sposobnost spoljašnje adaptacije ne bi smela da se poistoveti sa pojmom normalnosti, jer jedna osoba može biti spolja adaptirana, a da nam to još ne garantuje da je i normalna.
Potvrdu za činjenicu da spoljašnja adaptacija ne znači obavezno i prisustvo normalnosti, nalazimo kod onih osoba koje su postigle adaptaciju putem totalne identifikacije sa svojom personom (maskom), odnosno sa ustanovom i položajem koji zauzimaju u društvu, tačnije: sa svojom socijalnom ulogom. Prema tome, bilo bi uzaludno, po rečima JUNGA, iza te maske tražiti ličnost, jer «redovno nilazimo na čovečuljka dostojnog sažaljenja». Otuda je za takve osobe neodoljivo primamljiv «lov na titule», jer one za njih predstavljaju jeftinu kompenzaciju za osećanje vlastite nedovoljnosti. Tako, na primer, ima profesora čija se celokupna individualnost iscrpljuje činjenicom «biti profesor», pa zbog toga iza te fasade, koje se grčevito drže, ne možemo naći ništa sem sujete.
Štaviše, ponekad se dešava, piše JUNG, da sretnemo prividno sasvim normalne osobe sa veoma uspešnom spoljašnjom adaptacijom. Među njima mogu biti lekari, pedagozi koji svojom normalnošću služe kao uzor za okolinu. Njihova normalnost samo je «veštačka kompenzacija za latentnu psihozu», o čijem prisustvu oni nemaju ni pojma, a koja bi već pri prvom pokušaju konfrontacije sa njihovim nesvesnim sadržajima, postala manifestna u radu: O fenomenu prividne normalnosti.
Jung smatra da je već u samom pojmu normalnosti i adaptacije sadržana redukcija na prosečnost, tako da je normalnost «idealni cilj za ljude bez uspeha, kao i za sve one koji se nalaze na opštem adaptivnom nivou dok bi za one, koji mogu da idu dalje od prosečnog čoveka, prihvatanje normalnosti značilo prepreku i smetnju za dalji razvoj», odnosno za njihov proces individuacije. Otuda «veliki broj neurotičara oboleva, jer su samo normalni, kao i što ima takvih koji su bolesni jer ne mogu postati normalni, tako da u stvarnoj (pravoj) psihologiji ne mogu postojati opštevažeći recepti i norme» (JUNG).
U tom smislu i FROM ističe da «osoba koja je normalna, s obzirom na svoju dobru prilagođenost, često je manje zdrava od neurotične osobe, s obzirom na njene ljudske vrednosti. Ona se često vrlo dobro prilagođava jedino po cenu odstupanja od svog ličnog Ja, da bi manje-više postala onakva kakva treba da bude. Pri tom je možda iščezla sva instiktivna individualnost i spontanost. S druge strane, neurotičara možemo označiti kao osobu koja nije bila spremna ili sposobna da se potpuno angažuje u borbi za svoje lično Ja. Svakako da njen pokušaj da spase svoje pojedinačno Ja nije uspeo, te je ona umesto da svoje lično Ja stvaralački izrazi, potražila spas u neurotičnim simptomima, povlačeći se u svoje fantazme. Pri tome ona je sa stanovišta ljudskih vrednosti manje osakaćena od one vrste normalnih osoba koje su potpuno izgubile svoju individualnost...»
Sve ovo ide u prilog BINDEROVOG tvrđenja da «ne može biti ni govora o tome da samo adaptacija na sredinu, koja je doduše nužna u ljudskom društvu ali često konzervativna i sterilna, predstavlja odlučujući kriterijum pri određivnju normalnosti». «Unutrašnja nužnost normalnog psihičkog života može jednoj osobi dati povoda da se od svoje sredine okrene ili da joj se energično suprotstavi» u cilju «traženja novih društvenih formi i životnih vrednosti. Stoga bi bilo pogrešno označiti takve osobe abnormalnim, zato što se po svojim ubeđenjima i ponašanju razlikuju od vladajućih socijalnih normi», koje u sebi neminovno sadrže i svoju protivurečnost, pa su njeni predstavnici najčešće upravo napredni jeretici.
Uostalom, HERBERT MARKUZE je dokazao da je «princip realnosti» pragmatički princip efekta koji iziskuje društvo u korist vladajuće klase i upravlja ga u pravcu svoga održanja, tako da se svaka pobuna ocenjuje kao psihopatološki simptom a ljudski odnosi analiziraju isključivo pod uglom prilagođavanja obliku vladavine. Zatim princip realnosti prihvaćen i nametnut od grupe, često nije identičan sa principom realnosti koji važi u društvu koje okružuje grupu, odnosno u kome grupa egzistira.
I socijetet je nužan uslov egzistencije kao i vazduh, ipak bilo bi smešno reći da čovek živi da bi egzistirao za socijetet, kao što bi bilo smešno reći da čovek živi da bi udisao vazduh.
Otuda možemo reći da je sposobnost spoljašnje socijalne adaptacije važan i nužan kriterijum pri određivanju psihičke normalnosti, ali ne i jedini i odlučujući, jer pored spoljašnje postoji i unutrašnja adaptacija, tako da na zahteve spoljašnjeg sveta čovek može potpuno da odgovori samo ako je adaptiran i na svoj unutrašnji svet, odnosno ako živi u saglasnosti sa samim sobom.
Sposobnost unutrašnje adaptacije psihološki je daleko pouzdanije merilo od sposobnosti spoljašnje adaptacije za određivanje psihičke normalnosti.