Za trenutak, moj dah se zaustavio ne verujući čulima i intenzitetu lepote iskustva koje vas obraduje nečim krajnje neočekivanim i moćnim… Nakon opcije ,, play“, usledilo je neverovatno duhovno putovanje, čarobno, sneno i miljama daleko od uobičajene buke netalentovanih i samodopadljivih, koje me još uvek, nekoliko godina kasnije, intenzivno ,,drži“… Tih prvih četrdeset i nešto minuta susreta sa albumom Nore Džons – ,,Not too late“ bio je na neki način moj povratak veri, povratak nepopravljivog blue i rok zanesenjaka šezdesetih… Povratak vere u lepotu, snagu, vrednost i poruku muzike koja kao ništa pre i posle nje ne povezuje i ne čini radosnim sve ljude ovoga sveta, bez obzira na sve zle podele i izmišljene, zlurade razlike… Nora Džons je u tom čarobnom trenutku postala moje trajno ,, opojno sredstvo“, biserna svetlost beskrajnih noći na putu duše ka neizrecivom i jedino stvarno vrednom – ljubavi i sreći svih iskrenih ljudi dobre volje!
Zaodenuta pritajenom setom i čudesnom smirenošću, Wish i could na tragu modernog blue feelinga otvara Norin vanvremenski album, njeno autorsko ostvarenje zadivljujuće zrelosti, unutrašnje lepote i snage, glasa koji ustreptalu dušu miluje nežnošću, ženstvenošću, toplinom… Šapatom, iz dubina snene osećajnosti i sete gudača, umilni glas Nore Džons poziva slušaoca u jedan nestvarni svet, neobično smiren u odnosu na uzburkanost urbane džungle Njujorka unutar kojeg je nastao… Poput vremenskog i muzičkog vremeplova nadovezuje se Sinkin’ soon u maniru starih, iskusnih džez majstora, sa melanholičnim, škriputavim ,, armstrongovskim“, pulsirajućim i iscepkanim pasažom, hirovitim zvučnim talasom između dva trenutka totalne cool atmosfere, vibracija jedne tako osećajne duše dvadesetosmogodišnje lepotice duge, crne kose i kristalnog glasa – Nore Džons. The Sun doesn’t like you kao da dopire iz neke neistražene, daleke stvarnosti, akustičnom iskričavošću naglašene, a potom nestaje u momentu dok pokušavate da shvatite svu lepotu njene zanosnosti i nežnog dodira… Album plovi mirnim vodama jedne neopisivo tople, romantične, tanane dušice, osenčene dirljivom setom i magijom dodira koji oduzima dah. Ne postoji nemir, jeftini efekti, prenaglašenost, bilo kakva nepotrebna tenzija i svirački egzibicionizam – sve se odvija u nekom tajnovitom, minimalističkom tonu mekoće i lakoće, duhovne snage i smirenja, raspršeno treptajima sveća koje razgorevaju dušu na tihoj, večnoj vatri muzike… Nora pleše tako opušteno – Until the end i harizmom mami svaku iole senzibilnu dušu da zaigra sa njom – tonovi se pretapaju, nošeni lepotom jedinstvenog vokala i lirikom muzike koja kao da dolazi iz nekog dalekog, davno zaboravljenog, a tako moćnog, duhom osnaženog vremena, ravni postojanja iz koje se prolama Not my friend, bolno osećajna, molećivim glasom ukrašena Norah Jones minijatura, klavirski ustalasana tako da direktno dira dušu čoveka.