NOMEN EST OMEN !
(U imenu je znak)
-------------------------
Nomina consequentia rerum
(Imena su posledica stvari
– Da li, čoveče, mali ?)
--------------------------------
ČEMERNICO, ČEMERA TI TVOGA,
ŠTA UČINI OD ŽIVOTA MOGA !?
------------------------------------------
Koga jednom Čemernica čemerom zadoji -
taj se nikog sem Boga ne boji ...
Tako ti je, prijatelji moji,
uvek bilo - uvek će postoji ...
Ko se jednom napije
Sa Vrbasa `ladne vode
Nepravda će da ga bije
I umreće gladan i jadan
Ako iz Bočca što dalje ne ode..
Takva ti je crna sudbina,
Moj čestiti srpski rode ...
----------------------------------------
Sa nekakvom čudnovatom, tugujućom, bolećom, ali i ponesećom, a još više, onako naški srpski, prkosećom, gorčinom u duši, medovinom u srcu, golomraznim studom po telu i duboko-prebolnim uzdahom u guši se prisećam mesta svog, biće da sasvim slučajnog, rođenja.
Slučajno je moj praded Peran (Perun) Kovjenić, pre dolaska tu na Čemernicu beše mu prezime Kovjanić i pripadao je najčestitijem srpskom plemenu Drobnjaci, biće da se tako zazvaše jer su imali velika stada ovaca, a u to vreme naziv za ovcu je bila staroslovenska reč, a kod nas Drobnjaka je genski nasleđeno da je starina za nas svetinja, drobnica, tadašnjoj Srpskoj Sparti, došao i svoj trošni dom podigao na pitomom, ali za nas Srbe nimalo gostoljubivom, brdeljuku Bočac u majčinskom okrilju planine Čemernice, ali nije slučajan razlog, jer sasvim namerno je ubio Turčina koji je hteo da obeščasti njegovu kćerkicu, jedinicu, kršnu lepoticu i celog plemena miljenicu, Krstanu i nije slučajno da je iz svoje rodne, kršne i čestite Srpske Sprate, Turci je zazvaše Crna Gora, morao da pobegne zbog krvne osvete. Nije ni malo slučajno da je sve to u mojoj duši i srcu prilikom samog rođenja ostavilo svoje vrelo-žežeće i bolno-grčeće pečate. Možda je i sasvim slučajno što se taj moj rodni brdeljak zazva Bočac, ali nije slučajno da se ceo život tu moraš da bočiš (suprostavljaš) krvolocima kojih je oduvek bilo, i ostalo – sotonino seme se još nije posve istrebilo, tuštma i tma, davno nekada upravo je hirovito-plavni Vrbas bio granica između dva carstava, obadva nama Srbima nenaklonjena i neprijateljska, čak i posle Drugog svetskog rata tu je bilo veoma mnogo poturica, ali nije nimalo slučajno da sam se i ja od prvih koraka morao da bočim protiv tih krvoloka, gladi i svakolke bede koju mi sudbina, ne sasvim slučajno, darova. Biće da je slučajno i toj, na oko pitomoj, ali po svemu vrletno-sudbinskoj, planini ime Čemernica, ali slučajno nije – ko se jednom vode sa Vrbasa napije sve mu je u žviotu od pelina čemernije.
Na moju žalost, muku i sramotu, taj čemer, `ladni i gadni kamen rodne mi planine Čemernice zaglavljen u srcu, duši i guši, će mi biti najstrašniji i najbolniji pečat u životu, biće da moj deda Vid (Peran) Kovjenić nije sasvim slučajno odabrao pogrešnu stranu, oduvek u njegovim očima je njegov čestiti, hrabri i bogonosni otac Peran video pohlepu, onu partizansko-komunjarsku, a moj pokojni otac Đurađ, dično, hrabro i prkosno, nije izdao svog dedu i ostao je veran Otadžbini i Srpskom Kralju Aleksandru. Nije slučajno da je moj pokojni otac neposredno posle Drugog svetskog rata doživeo svoju Golgotu, robovao je nepunih pet godina na Golom otoku, kao što nije ni malo slučajno, na njihovu veliku ljudsku sramotu, hrišćansku grehotu i intelektualnu grozotu, što su ga izdali upravo njegovi najrođeniji - njegov otac Vid, pohlepni, bezdušni i zli podrepak komunjarski, rekao je udbašima da je čuo kako Đurađ, njegov sin jedinac, peva nekakvu rusku pesmu, a očev brat od tetke, njihove majke su bile rođene sestre, LJubomir Tadić je udbašima potvrdio da moj pokojni otac ima sa Rusima stalnu vezu i da, on lično, priprema atentat na Titu. Biće da nije nimalo slučajno ni to da je mom pokojnom ocu, nepune dve godine, sobni starešina na Golom otoku bio Dragoljub Mićunović, taj komunjarski brabonjak je mom pokojnom ocu i u tom njegovom životnom paklu krv pio i stalno ga zverski mučio.
Biće da nije slučajno ni to – ej, prokleta moja sudbino, da je moj pokojni deda Vid, zemlja mu kosti, komunjarsko-pogane, izbacila iz svoje utrobe, isterao moju pokojnu majku Petru sa četvero dece, dva sina i dve kćerke, iz njegove kuće, sva ta moja braća i sestre su umrli mučenički neposredno posle toga od gladi, boli i studi – ej, Gospode, budi blag kada dođe vreme da se zločinjenju tom mom prokletnom i bogohulnom dedi sudi, kao što nije slučajno ni to – ej, živote čemeriko, grehoto i sramoto, da sam se rodio u, na brzaka, nevešto i promajno-jako, veoma trošnoj brvnari, sa ognjištem, sirotištem, plakalištem, gladilištem i velikim rupama između brvana koje su mi u najranijoj mladosti bile jedini prozor između mene i ostalog sveta…
Sećam se velikog drvenog krsta, nekako čudnovato naheren na istočnoj strani naše trošne brvnare, koji je bio stalna meta uvek pijanom poturici, bio je jedina, najokrutnija i najzlobnija vlast u tom mom rodnom selu, mom rano-detinjem paklu, milicioneru Muji Malkiću. NJegovi pucnji iz pištolja u taj naš krst su nama najavljivali muku – upadao bi, kao najkrvoločnija zver, u tu našu bednu brvnaru i šamaro nas, kao bezvrednu stoku šutirao sve dotle dok ne izgubimo svest i on počne da pribojava se da nas je ubio ...
Verujem da nije sasvim sličajno, biće da mi je sam Bog tu rupu na brvnima naše studno-promajne brvnare ostavio, jer to mi je najcakleći prozor u životu bio da udahnem miomiris prekovrbaske planine, uvek srpske i nikad pokorene, Manjače i uživam u pogledu, uvek mi je to ličilo kao ljubozovno-mameće devojče, na uvek sivkasto-magličasto-timorno Kočićevo Zmijanje.
Biće, e, tu nema slučajnosti kod vragolasto-titravog poete Kiće, to će mi duši uvek da bude med-medeno, milo-mileno i šuškasto-svileno iće i piće, ta žud uvek me mamiće, da sam ovu Kočićevu izreku:
„Ko iskreno i strasno ljubi Istinu, Slobodu i Otadžbinu, slobodan je i neustrašiv kao Bog, a prezren i gladan kao pas”
na sopstvenoj koži osetio upravo takvu, u jotu supskriptu istovetnu. To je i razlog da, ni malo slučajno, i sam od rođenja, poput slavnog mi pretka Petra Kočića, samo ove reči pišem velikim slovom:
Istina, Otadžbina, Sloboda i Bog
zato što, isto kao i moj predak Kočić Pero, ceo život mučim se u Iđinđiji i Birinđiji gde su gospodari oholi, debeli i zli, a sudbina nas Srba glad, jad, tuga i večita sramota.
Nije slučajno da sam od rođenja pošao literarnim stazma i bagazama, Bog mi je, dok sam još bio dete, jest`, Majke mi Presvete, udahnuo u dušu vragolasto-vrludavi titraj poete, mog pretka Kočića Pere – i zato, sejo i bato, neprestano rugam se ovodoboj kukavičkoj, podaničkoj i antisrpskoj vlasti u mojoj Iđinđiji i Birinđiji, čemeriki od pelina čemernijoj, s` tom razlikom što u ovodoboj „našoj“ nedođiji, nesvratiji, nebratiji i nepovratiji nema više, po izdaji sve »miomiriše«,
jazavca, nit` suda ,
ovodobi oholi, debeli i zli „naš“ gospodar Aca vUČKa, srpski Juda, i njegova banda, mnogo, bre, "napredna", naročito kada je u pitanju boleština pederastija, kukavičluk, bezumos i izdaja svega i svačega, sada nama Srbima, umesto belih bubrega, uvaljuju svoja, od pederastije obolela, smrdljiva i pogana, muda.
~ nastaviće se, a možda i neće, jer nisam baš miljenik sreće...Pare i žene me neće, pa neće ~
Krstan Đ. Kovjenić
(U imenu je znak)
-------------------------
Nomina consequentia rerum
(Imena su posledica stvari
– Da li, čoveče, mali ?)
--------------------------------
ČEMERNICO, ČEMERA TI TVOGA,
ŠTA UČINI OD ŽIVOTA MOGA !?
------------------------------------------
Koga jednom Čemernica čemerom zadoji -
taj se nikog sem Boga ne boji ...
Tako ti je, prijatelji moji,
uvek bilo - uvek će postoji ...
Ko se jednom napije
Sa Vrbasa `ladne vode
Nepravda će da ga bije
I umreće gladan i jadan
Ako iz Bočca što dalje ne ode..
Takva ti je crna sudbina,
Moj čestiti srpski rode ...
----------------------------------------
Sa nekakvom čudnovatom, tugujućom, bolećom, ali i ponesećom, a još više, onako naški srpski, prkosećom, gorčinom u duši, medovinom u srcu, golomraznim studom po telu i duboko-prebolnim uzdahom u guši se prisećam mesta svog, biće da sasvim slučajnog, rođenja.
Slučajno je moj praded Peran (Perun) Kovjenić, pre dolaska tu na Čemernicu beše mu prezime Kovjanić i pripadao je najčestitijem srpskom plemenu Drobnjaci, biće da se tako zazvaše jer su imali velika stada ovaca, a u to vreme naziv za ovcu je bila staroslovenska reč, a kod nas Drobnjaka je genski nasleđeno da je starina za nas svetinja, drobnica, tadašnjoj Srpskoj Sparti, došao i svoj trošni dom podigao na pitomom, ali za nas Srbe nimalo gostoljubivom, brdeljuku Bočac u majčinskom okrilju planine Čemernice, ali nije slučajan razlog, jer sasvim namerno je ubio Turčina koji je hteo da obeščasti njegovu kćerkicu, jedinicu, kršnu lepoticu i celog plemena miljenicu, Krstanu i nije slučajno da je iz svoje rodne, kršne i čestite Srpske Sprate, Turci je zazvaše Crna Gora, morao da pobegne zbog krvne osvete. Nije ni malo slučajno da je sve to u mojoj duši i srcu prilikom samog rođenja ostavilo svoje vrelo-žežeće i bolno-grčeće pečate. Možda je i sasvim slučajno što se taj moj rodni brdeljak zazva Bočac, ali nije slučajno da se ceo život tu moraš da bočiš (suprostavljaš) krvolocima kojih je oduvek bilo, i ostalo – sotonino seme se još nije posve istrebilo, tuštma i tma, davno nekada upravo je hirovito-plavni Vrbas bio granica između dva carstava, obadva nama Srbima nenaklonjena i neprijateljska, čak i posle Drugog svetskog rata tu je bilo veoma mnogo poturica, ali nije nimalo slučajno da sam se i ja od prvih koraka morao da bočim protiv tih krvoloka, gladi i svakolke bede koju mi sudbina, ne sasvim slučajno, darova. Biće da je slučajno i toj, na oko pitomoj, ali po svemu vrletno-sudbinskoj, planini ime Čemernica, ali slučajno nije – ko se jednom vode sa Vrbasa napije sve mu je u žviotu od pelina čemernije.
Na moju žalost, muku i sramotu, taj čemer, `ladni i gadni kamen rodne mi planine Čemernice zaglavljen u srcu, duši i guši, će mi biti najstrašniji i najbolniji pečat u životu, biće da moj deda Vid (Peran) Kovjenić nije sasvim slučajno odabrao pogrešnu stranu, oduvek u njegovim očima je njegov čestiti, hrabri i bogonosni otac Peran video pohlepu, onu partizansko-komunjarsku, a moj pokojni otac Đurađ, dično, hrabro i prkosno, nije izdao svog dedu i ostao je veran Otadžbini i Srpskom Kralju Aleksandru. Nije slučajno da je moj pokojni otac neposredno posle Drugog svetskog rata doživeo svoju Golgotu, robovao je nepunih pet godina na Golom otoku, kao što nije ni malo slučajno, na njihovu veliku ljudsku sramotu, hrišćansku grehotu i intelektualnu grozotu, što su ga izdali upravo njegovi najrođeniji - njegov otac Vid, pohlepni, bezdušni i zli podrepak komunjarski, rekao je udbašima da je čuo kako Đurađ, njegov sin jedinac, peva nekakvu rusku pesmu, a očev brat od tetke, njihove majke su bile rođene sestre, LJubomir Tadić je udbašima potvrdio da moj pokojni otac ima sa Rusima stalnu vezu i da, on lično, priprema atentat na Titu. Biće da nije nimalo slučajno ni to da je mom pokojnom ocu, nepune dve godine, sobni starešina na Golom otoku bio Dragoljub Mićunović, taj komunjarski brabonjak je mom pokojnom ocu i u tom njegovom životnom paklu krv pio i stalno ga zverski mučio.
Biće da nije slučajno ni to – ej, prokleta moja sudbino, da je moj pokojni deda Vid, zemlja mu kosti, komunjarsko-pogane, izbacila iz svoje utrobe, isterao moju pokojnu majku Petru sa četvero dece, dva sina i dve kćerke, iz njegove kuće, sva ta moja braća i sestre su umrli mučenički neposredno posle toga od gladi, boli i studi – ej, Gospode, budi blag kada dođe vreme da se zločinjenju tom mom prokletnom i bogohulnom dedi sudi, kao što nije slučajno ni to – ej, živote čemeriko, grehoto i sramoto, da sam se rodio u, na brzaka, nevešto i promajno-jako, veoma trošnoj brvnari, sa ognjištem, sirotištem, plakalištem, gladilištem i velikim rupama između brvana koje su mi u najranijoj mladosti bile jedini prozor između mene i ostalog sveta…
Sećam se velikog drvenog krsta, nekako čudnovato naheren na istočnoj strani naše trošne brvnare, koji je bio stalna meta uvek pijanom poturici, bio je jedina, najokrutnija i najzlobnija vlast u tom mom rodnom selu, mom rano-detinjem paklu, milicioneru Muji Malkiću. NJegovi pucnji iz pištolja u taj naš krst su nama najavljivali muku – upadao bi, kao najkrvoločnija zver, u tu našu bednu brvnaru i šamaro nas, kao bezvrednu stoku šutirao sve dotle dok ne izgubimo svest i on počne da pribojava se da nas je ubio ...
Verujem da nije sasvim sličajno, biće da mi je sam Bog tu rupu na brvnima naše studno-promajne brvnare ostavio, jer to mi je najcakleći prozor u životu bio da udahnem miomiris prekovrbaske planine, uvek srpske i nikad pokorene, Manjače i uživam u pogledu, uvek mi je to ličilo kao ljubozovno-mameće devojče, na uvek sivkasto-magličasto-timorno Kočićevo Zmijanje.
Biće, e, tu nema slučajnosti kod vragolasto-titravog poete Kiće, to će mi duši uvek da bude med-medeno, milo-mileno i šuškasto-svileno iće i piće, ta žud uvek me mamiće, da sam ovu Kočićevu izreku:
„Ko iskreno i strasno ljubi Istinu, Slobodu i Otadžbinu, slobodan je i neustrašiv kao Bog, a prezren i gladan kao pas”
na sopstvenoj koži osetio upravo takvu, u jotu supskriptu istovetnu. To je i razlog da, ni malo slučajno, i sam od rođenja, poput slavnog mi pretka Petra Kočića, samo ove reči pišem velikim slovom:
Istina, Otadžbina, Sloboda i Bog
zato što, isto kao i moj predak Kočić Pero, ceo život mučim se u Iđinđiji i Birinđiji gde su gospodari oholi, debeli i zli, a sudbina nas Srba glad, jad, tuga i večita sramota.
Nije slučajno da sam od rođenja pošao literarnim stazma i bagazama, Bog mi je, dok sam još bio dete, jest`, Majke mi Presvete, udahnuo u dušu vragolasto-vrludavi titraj poete, mog pretka Kočića Pere – i zato, sejo i bato, neprestano rugam se ovodoboj kukavičkoj, podaničkoj i antisrpskoj vlasti u mojoj Iđinđiji i Birinđiji, čemeriki od pelina čemernijoj, s` tom razlikom što u ovodoboj „našoj“ nedođiji, nesvratiji, nebratiji i nepovratiji nema više, po izdaji sve »miomiriše«,
jazavca, nit` suda ,
ovodobi oholi, debeli i zli „naš“ gospodar Aca vUČKa, srpski Juda, i njegova banda, mnogo, bre, "napredna", naročito kada je u pitanju boleština pederastija, kukavičluk, bezumos i izdaja svega i svačega, sada nama Srbima, umesto belih bubrega, uvaljuju svoja, od pederastije obolela, smrdljiva i pogana, muda.
~ nastaviće se, a možda i neće, jer nisam baš miljenik sreće...Pare i žene me neće, pa neće ~
Krstan Đ. Kovjenić