..u tišini jesenje noći, na pragu svoje drage kuće...mislim na daleke godine iza mene, dok su vlakovi kloparali i nosili moje čežnje u neke daleke gradove, u neke nepoznate ulice kojima sam hodala...zamišljena, uvijek čekajući neki vlak, na nekom peronu...uvijek u nekim zagušljivim restauracijama, s kariranim stoljnacima....učila sam život, osluškivala bilo čovječanstva, upijala suze, osmijehe, zgužvane snove...upijala rastanke po praznim kolodvorskim parkovima...
I danas , dok slušam vlakove uhvati me čežnja...to se zove škola u kojoj nema profesora, ni udžbenika..ni ocijena, nema prijemnog ni bodovnog praga...svi smo isti, ili padamo ili prolazimo...
Ja sam je prošla, s odličnim...bez potpisa....
Život....
I danas , dok slušam vlakove uhvati me čežnja...to se zove škola u kojoj nema profesora, ni udžbenika..ni ocijena, nema prijemnog ni bodovnog praga...svi smo isti, ili padamo ili prolazimo...
Ja sam je prošla, s odličnim...bez potpisa....
Život....
