Istinita prica...
Kad smo se rastali na peronu nazirao se dan. Minule smo se noci druzili. Rekla sam mu da mora da je pusti da ode andjeoski mirna a on da nastavi da zivi.
Taj pogled da me poslusa bio je korak kojim sam ga pomakla. Noc i susret nije bio uzaludan. To je misao sa kojom smo se pozdravljali. Htjela sam da vjerujem da ce tako i biti.
Sjedjeli smo jedno naspram drugog dok je voz klizio. La, kla, kla... sve dublje u noc.
Kratko upoznavanje dva stranca... Ipak ko da se odnekud znamo.
Samo su se nasi likovi ogledali u prozoru kupea voza. Ko da gleda u to ogledalo putujuce.
ON je gledao u meni trazeci sagovornika i jos nesto prijatno neprepoznatljivo.
JA sam imala drustvo nekoga ko ce da mi govori i kome cu ja da govorim.
Dok voz juri kroz noc. Pricali smo o svemu i svacemu. Tako smo govorili i sami sebe iznenadjujuci sto smo sve dotakli iz svojih zivota. Sve dok on nije rekao...
Moram nesto da vam priznam rekao mi je tiho. Vi me podsjecate na moju suprugu.
To malo vremena kako ste usli u kupe sjeli, kako ste se raskomotili, kako ste me pozdravili, nadasve kako ste me gledali kad smo poceli razgovor.
I to nije sve. Vi fizicki licite na nju. Eto sad ste tu. Nemojte da vas uplasi moja prica ja samo ocu da dok vas gledam da vam je ispricam.
Negdje u mojoj glavi imam viziju da sve pricam njoj. Bio bi to dug i vama tezak govor, necu o tome sto bi joj sve rekao. Pricacu vam sto se desilo. Usput da vam otkrijem mi smo se u vozu upoznali.
Pomislila sam... Lijepo. Ali tiho sporo izgovaranje rijeci govorilo mi je da on tu zenu kojoj licim, koju vidi u meni je na neki nacin izgubio. Moj sagovornik nastavlja.
Sve je pocelo mojim odlaskom na skijanje u inostranstvu. To sam zimovanje dobio od firme i posto je moja supruga bila u podmakloj trudnoci nisam htio da idem.
A otisao sam jer me ona nagovorila. Bila je uporna sve je isplanirala do detalja i ubijedila me.
Ni nasa petogodisnja kcerka i njeno cuvanje u mom odsustvu za moju suprugu nije bio problem.
Stanovali smo u zgradi u koju smo se odskora uselili. Nismo u gradu imali poznanika ne bar ona. Zimovanje sam u mislima dijelio sa njom. Sve dozivljaje dijelio. Nisam uzivao istinski.
Moje se zimovanje prekinulo kad su komsije prolazeci pokraj naseg stana culi plac iznemoglog djeteta. Jedna majka kako to samo majke mogu obavijestila je policiju.
Moja kcerka je nadjena u stanu sama. Tu se dijete samo snalazilo jedan dan jednu noc do jutarnjih casova.
Kad sam se vratio i zagrlio svoje dijete nisam znao za suprugu gdje bi mogla biti. Znao sam samo da ona ne bi ostavila kcerku zakljucanu samu u stanu.
Bilo mi je tesko da je pronadjem jer nije kod sebe imala nista po cemu bi je identifikovali. Obilazio sam bolnice. Policiju sa datumom privedenih sa njenog dana nestanka.
Dosle su mrtvacnice na red. Mislio sam da ih izbacim iz potrage. A bas one su mi dosle glave. Nasao sam je u prvoj.
Moja je supruga otisla da kupi hljeb i poginula na pjesackom prolazu. Ljekari su pokusali spasiti bebu i nisu uspjeli.
Ostao sam sam sa kcerkicom i tugom. Cesto sam posjecivao njen grob. Ludio sam na momente. Uvlacio svoje dijete u svu tu pricu. Dok jednog dana nije rekla...
Tata idi ti ja moram kod drugarica. Sada na groblje idem redje i sam.
Cutala sam tad bez teksta ja velika pricalica. Noc tiha voz juri ja na nju licim i on me gleda. I danas ponekad taj pogled bljesne mojim sjecanjem.