No Basaran! - Udruženje književnika Srbije traži pomilovanje za grešnog Basaru

anajade

Elita
Poruka
21.947
Udruženje književnika Srbije objavilo je saopštenje u kom kritikuje navode pisca Svetislava Basare o pesnikinji Desanki Maksimović u njegovom romanu „Kontraendorfin“, koji je ovenčan NIN-ovom nagradom.
Saopštenje Udruženja književnika Srbije prenosimo u celosti:
„Tražimo pomilovanje za grešnog našeg kolegu Svetislava Basaru povodom njegovog romana ‘Kontraendorfin’ u kome je opisao nešto što se nikada nije desilo sa nebeskom Desankom Maksimović. I oprosti mu Bože, jer ne zna što čini u svom delu ovenčanom prestižnom NIN-ovom nagradom.
Ukazujemo ovom prilikom na opšti vrednosni pad kriterijuma izdavača i urednika u izdavačkim kućama, kao i žirija, što dovodi i do ovakvog omalovažavanja ne samo Desanke Maksimović, već nameće trend omalovažavanja srpskih književnih velikana čime se obezvređuju kulturni identitet srpskog naroda i kulturne vrednosti koje su oni stvorili.

Žao nam je što se NIN nije izdigao iznad strasti samoporicanja iskazanih u nagrađivanju Basarine umotvorine. Želimo, da nekada naš najugledniji nedeljnik bude opet ono što je i bio. Put zatiranja naših književnih vrednosti nije put NIN-ovog izbavljenja.

Ovo se moglo desiti u „jednoj zemlji na Balkanu“ samo kao slepilo.

Želimo od srca, kolegi Basari, žiriju i NIN-u da progledaju. Ovakve pojave u srpskoj književnoj kulturi ‘no basaran’, jer nivo svesti čitalaca je iznad teofilizacije Srbije.

Desanka, oprosti nam


https://rs-lat.sputniknews.com/kult...-srbije-trazimo-pomilovanje-za-gresnog-basaru

fasisti konacno docekali svojih pet minuta da se osvete desanki za krvavu bajku..
da li ovaj basara ,moze da spava?
 
Poslednja izmena od moderatora:
1611954189327.png





KOLUMNA

FAMOZNO SVETISLAV BASARA: Oseravanje Ninove nagrade

2427023_-lo-0212_ls[1].jpg


28.01.2021.

Žiri kakav je bio 1997. godine - u vreme, dakle, kada su Nin i Ninova nagrada bili opštenarodni, neprivatizovani i „izvorni“ - zacelo bi bio po ukusu prošlogodišnjih i ovogodišnjih bojkot-efendija, mada ne svih, jer čak ni takav žiri nije bio „vlastan“ da nagradu dodeli svim nacionalno svesnim piscima.

Žiri je te godine radio u sledećem sastavu - Miroslav Egerić, Aca Ilić, Đorđije Vuković, Nikola Milošević i Želidrag Nikčević (osim Željka, svi su upokojeni) a Ninovom nagradom je „ovenčan“ Mića Danojlić. Roman moje malenkosti (naslov poznat redakciji) takođe je bio u tzv. užem izboru.
lg.php

Pa naravno - zagrajaće neprejebivci - sada osipa drvlje i kamenje na bojkotaše, a ‘97. se garantovano osrao po žiriju ljut što nagrada nije pripala njemu. Neprejebivci će, mimo običaja, biti u pravu. Jesam se žestoko osrao po žiriju. I to u nekoliko nastavaka. Evo kako, evo i zašto.

Prvo i najvažnije. Nagrađeni roman uopšte nije bio roman. Danojlić jeste sjajan pisac - po mom sudu, jedan od najboljih poznavalaca srpskog jezika - ali ni tada, ni pre ni posle, u njegovoj bibliografiji nije zabeležen nijedan roman. Budući, međutim, da je Danojlić bio (i ostao) „naš čovek“, u nekom mutlaku je pala odluka da mu se zbog zasluga za narod dodeli Ninova nagrada.

Da bi odluka bila sprovedena u delo, ondašnji selektor Ninovog žirija je odabrao tri „naša čoveka“ - Egerića, Vukovića i Ilića - a da se Vlasi ne bi dosetili, toj trojici je pridodao Nikolu Miloševića i Nikčevića radi stvaranja iluzije nepristrasnosti i objektivnosti.

Nikola Milošević - koji je dobro znao šta je roman - pokušao je da ostatak žirija ubedi da „Oslobodioci i izdajnici“ uopšte nisu „konkurentni“, jer nisu roman, nego hronika, ali džaba. Žiri je većinom glasova (3:2) odlučio da je hronika - roman. Tako je (3:2) odlučio i na završnoj sednici. Danojlićev spis je ovenčan titulom „roman godine“.

Dobro de, ni po jada, šta znaju deca u Srbiji šta je roman, ujudurma bi prošla nezapaženo da selektor žirija, novinari „izvornog“ Nina, nacionalni pjesnici, nacionalni radenici i zanosači narodnih muda opšte prakse nisu počeli da Danojlićevu Ninovu nagradu javno proslavljaju već u oktobru ‘96, dakle tri meseca pre proglašenja.

Evo kako je to izgledalo. Kad god bi neko iz fantomske grupe „postmodernista“ - optuživanih od nacionalista (gle koincidencije sa aktuelnim bojkotašima) za „nenarodnost“ i „rasrbljavanje“ - prolazio pored „Šumatovca“ - a svi putevi Bermudskog trougla tuda vode - iz kafančine bi se začuli veseli povici tipa „ua, postmodernisti, prošlo je vaše, živeli, braćo, kuc-kuc, živeli, živela Srbija“.

A evo kako sam se osrao po žiriju - ne i po Danojliću - iako mi to nije bila namera. Tada sam pisao za Dnevni telegraf, a to je još uvek bilo vreme kada se sedelo, kafenisalo i ćaskalo po redakcijama, pa sam jednom zgodom pokojnom Ćuruviji ispričao isto ovo što i vama, a Slavko me je (imao je on istančan novinarski nerv) upitao - a koliko je para ta Ninova nagrada. Prekardaših. Nastavak u sutrašnjem broju.
 
fasisti konacno docekali svojih pet minuta da se osvete desanki za krvavu bajku..
da li ovaj basara ,moze da spava?
Басара ништа није слагао. Сасвим случајно, моја маленкост је лично била присутна на књижевној вечери у Кући Ђуре Јакшића у Скадарлији 1987. године када је увек пијани песник Слободан Ненадић, звани Свиња, питао Десанку Максимовић да ли упражњава анални секс. Познајући Свињу, Десанка се само насмејала казавши "да сам мало млађа па да ти одговорим".
 
1611955743709.png





KOLUMNA

FAMOZNO SVETISLAV BASARA: Ko će biti dobitnik prvog Nina bilo je unapred odlučeno "gde treba" a ostali kandidati bili su statisti

2427021_basaramarina_ls[1].jpg


27.01.2021.

Nisam na tzv. društvenim mrežama, pa nisam ni u prilici da proverim, ali sam siguran da je u promet pušteno mnogo tvitova i Fejsbuk komentara koji će post festum činjenicu da je Ninovu nagradu dobio moj roman objasniti otprilike ovako: „Stvar je jasna ko dan. Baš je - da se Vlasi ne bi dosetili - dan pre proglašenja oplajpičio Ninove bojkotaše, skrenuo pažnju javnosti, pa su članovi žirija iskoristili gužvu i uzvratili mu nagradom“.

Trezven čovek bi sad mogao pomisliti - paranoja. U datom slučaju i jeste (jeste qwrz, graknuće neprejebivci), ali kao ni mnoge druge paranoje nije sasvim bez osnova. Hoću da kažem - i to ću u mini-serijalu o istoriji Ninove nagrade pokušati da dokažem - da je u prošlosti bivalo situacija kada je Ninova nagrada doista dodeljivana po tom modelu, a bilo je i besprizornijih.

Prelazimo na stvar. Istorija Ninove nagrade započinje 1954. godine skandalom koji nikada posle neće biti nadmašen, a nije da nije bilo pokušaja. Te su se, naime, prve godine u tzv. najužem izboru našli romani Ive Andrića („Prokleta avlija“) i Dobrice Ćosića („Koreni“).

Šta mislite ko je te godine dobio Ninovu nagradu? Budući da je to bilo veoma davno, ja ću vas podsetiti - nagradu je dobio Ćosić. U stvari - kako ćemo iz priloženog videti - morao ju je dobiti. Zašto? Zato što je u to doba bio vrlo moćni rendžer komunističkog establišmenta.

Samo po sebi to ne bi bilo toliko skandalozno - „Koreni“ su možda najbolji Ćosićev roman - da predsednik žirija, famozni Mihiz, nije utabao put Ćosićevoj nagradi, tako što je „Prokletu avliju“ - po mom (i ne samo mom) mišljenju najbolji komad proze ikada napisan na SHBCG jeziku - proglasio nedovoljno obimnom novelom i diskvalifikovao je iz daljeg takmičenja.

Mihiz je, naravno, vrlo dobro znao šta je „Prokleta avlija“, a šta su „Koreni“, svejedno, uradio je tako kako je uradio, a kao olakšavajuća okolnost mu se može uzeti to što su mu jajca bila uturena u procjep. Trebalo je da bira, a nije imao izbora. Ko će biti dobitnik prvog Nina bilo je, dakle, unapred odlučeno „tamo gde treba“, a ostali kandidati su bili puki statisti, pritom puni sreće što im se uopšte pominju imena, a sumnjam da bi drugačiji ishod bio sve da je Andrić već bio dobio Nobelovu nagradu.

Nedugo potom Ćosić polako pada u partijski zasenak, a nastupa era apsolutnog šampiona - koji je dobio čak tri Ninove nagrade - Oskara Daviča, takođe partijskog moćnika, inače sjajnog (nažalost zaboravljenog) pesnika i esejistu, ali dozlaboga dosadnog, pretenzcioznog i jedva čitkog romanopisca.

Pravilo je bilo sledeće: Čim Oketa (Davičovo ime od milja) napiše roman, po automatizmu mu se dodeljuje Ninova nagrada. Sve do sredine osamdesetih godina bilo je šereta iz Bermudskog trougla (kafane „Šumatovac“, „Grmeč“ i „Pod lipom“) koji su u šali govorili da je Davičo Ninve nagrade dobijao - „na nepročitano“, a oni najzlobniji su dodavali i „na neviđeno“. Posle su i šereti zaboravili na Oketu. A šta je posle bilo, to će vam deda ispričati sutra kad vas stavi na krilo.
 
Басара ништа није слагао. Сасвим случајно, моја маленкост је лично била присутна на књижевној вечери у Кући Ђуре Јакшића у Скадарлији 1987. године када је увек пијани песник Слободан Ненадић, звани Свиња, питао Десанку Максимовић да ли упражњава анални секс. Познајући Свињу, Десанка се само насмејала казавши "да сам мало млађа па да ти одговорим".
Šta je Naravoučenije priče, osim da si mator kao Bilbija @Maks od crnog leka i osim zanimljive činjenice da je Maksimović bila trocevka u mladosti
 
Басара ништа није слагао. Сасвим случајно, моја маленкост је лично била присутна на књижевној вечери у Кући Ђуре Јакшића у Скадарлији 1987. године када је увек пијани песник Слободан Ненадић, звани Свиња, питао Десанку Максимовић да ли упражњава анални секс. Познајући Свињу, Десанка се само насмејала казавши "да сам мало млађа па да ти одговорим".
Sta je on pisao pisao ali Nin dodelio nagradu Basari za sranje u kojem na najvulgarniji nacin vredja Desanku Maksimovic...to sto je napisao za nju a ziri citao i nagradio sramota me da ti I ja na krsti kao anonimka prepricam,uzzzzas
 

Back
Top